Page 34 - Pavao Vuk-Pavlović: Misli i bilješke

196 V u k-P avlović, P., M isli i b ilješk e, Prilozi 8 (1—2), str. 163— 202, (1983)
da se smiješ postaviti iznad heteronomno zahtijevanoga! Tvoj
stav prema životu i zajednici, prema državi, crkvi i društvu on­
da je — etički — slijedeći: Trebam li slijediti svoj poziv 1 mo­
gu li ga slijediti, onda moram tako i tako živjeti, odgojiti se za
to i to, tako i tako se držati, takav i takav biti, oblikovati se
u takvog čovjeka, u takvu ličnost. Različne etike daju onda za
različne pozive, odnosno tipove ljudi i karaktere, prijedloge,
upute, obrazloženja, pretpostavke, naputke za to. Zapravo, ob­
jašnjava svaki filosof, one mogućnosti i načine koji se njemu
u pogledu njegova ljudskog »poziva« čine najprikladniji i n je­
govom životu i njegovom pozivu najprimjereniji i za provedbu
najzgodniji!
50.
Umjetnost i etika
Ne postoji sigurno nikakva »obveza« ni kojeg čovjeka da
stvara umjetnička djela, a takva obveza i ne može postojati.
(Možda tako ne može ni nadlegalna »dobrota« biti obveza.)
Ako, pak, čovjek (netko) misli da je pozvan stvarati umjetnička
djela, onda za njega postoji »obveza« (na njega onda ide »zov«)
da stvara istinska, stvarna, smislovita umjetnička djela, dakle
da bude »dobar« umjetnik. To, jer on — budući da to shvaća
kao svoj »poziv«, autonomno sudjeluje u i na tom svojem stva­
ranju. Tako on i »mora« stvarati umjetnički, a ne »hetero­
nomno«, što znači prema tuđem uzoru! Obveza poštenja, isti­
nitosti i originalnosti (Selbstsein!).
Umjetnost i čovještvo
Sva umjetnost je djelo čovjeka i u svakom djelu očituje se
čovjek, kako kao individualan tako i kao socijalan subjekt —
dakle u tom svojem dvostrukom biću (Doppeliwesen) — dvostru­
ko biće i kao tijelo i duša.
Različitost umjetničkih djela zbog različitosti umjetnika.
Antropološka pretpostavka u duševnosti prikaza (nasuprot
duševnosti prikazanoga), odnosno prikazane duševnosti (vidi:
Duša i umjetnost, Estetika II, posljednje poglavlje).
51.
ćudorednost i ljubav
čudnovato je da u ljubavnom odnosu »altruizam« nikako
ne ostvaruje smisao ljubavi. Onaj koji ljubi, pretpostavlja da
mu se ljubljena približava iz vlastite potrebe, da mu se podaje
da zadovolji vlastitu (ne njegovu) potrebu, čini li ona poda­
vanje od njegove prijafinje privole ili od njegove potrebe apso­
lutno ovisnim (ne samo relativno), što znači ne da li on poda­
vanje hoće ili želi, nego da li »u relaciji« prema njoj on pri-
voljuje, dopušta, da li on njenu ljubav i dar, darovanje nje