Page 26 - Pavao Vuk-Pavlović: Misli i bilješke

188 V u k-P avlović, P., M isli i bilješk e. Prilozi 8 (1 — 2 ), str. 163 — 202, (1983j
Etika je (prema tome) nauka o principima (normama)
potrebnim da se uzmogne u 'punoći (svestrano) izživljeti speci­
fično ljusko bistvo.
Imati etos, znači prema tome imati -te principe (usvojiti ih,
i to svaki za sebe prema indiv. odnosno personaln. specifičnoga
svoga ljudskoga bića), živjeti prema etosu, živjeti prema tim
(personalno usidrenim) principima.
Etos je personalan, moral (što je nešto drugo) općenit (ko­
lektivan?).
Dobrota je ono (etično) personalno stanje (vrlina) bez ko­
jega nema stvaralačkog pokretala ljudskoga.
Etos (dobrota) potrebna pretpostavka za stvaranje na po­
dručju istine i ljepote (znanost, umjetnost).
čovjek traži istinu i njen prikaz zbog cilja, koji diktira
dobrota (spas ljudski, spas kosmosa). Isto ostvaruje prikaz lje­
pote zbog toga cilja
— ukoliko mimo toga: talmi (pseudo) znanost, talmi (pseu-
do) umjetnost
33.
Nepovredivost čovještva
Princip nepovredivosti ljudskog (specifično ljudskog) os­
novnog bistva (Grundwesen).
Ovo specifično ljudsko bistvo sastoji se osnovno u onome
što sačinjava ljudsko dostojanstvo. Njegov »osnov« je zapravo
neodrediv, a njegovu konkretnu posljedicu valja tražiti u kul-
turno-stvaralačkim funkcijama (snagama, odnosno mogućno­
stima) (svijet vrednota, »osnov vjerovanja«). Ne radi se tu o
»političkim« slobodama, nego o nepovredivosti tog osnova Vje­
rovanja; i to u takvom »socijalnom« smislu, da svaka kon­
kretna stvaralačka kulturna djelatnost u principu izbjegava
povredu ostalih kulturnih snaga (razvitaka) (na primjer umjet­
nost ne smije povrijediti i priječiti »religioznost«, to jest istin­
sku, pravu religioznost). Ali neizbježna trenja konkretnih oblika
valja obostrano tolerirati (princip tolerancije) (priznavanje
totaliteta osnova vjerovanja i svih konkretnih oblika — tako­
đer i politike). Pravo (politika) ima tu toleranciju garantirati i
to je »sloboda« u službi stvaralačkog.
(Vidi naprijed: Ljudsko lice obvezuje da se postane čovjek.)
Upravo je tragički teško govoriti o ljudskom dostojanstvu
kad se nema opstanak dostojan čovjeka i — možda sasvim bez
vlastite krivnje, zbog tragičnih situacija u koje se sudbinom
upalo — živi život koji nije dostojan čovjeka.