Vuk-P avlović, P., M isli i bilješk e, Prilozi 8 (1
—
2 ), str. 163
—
202, (1983)
193
Vlastita se smrt ne da doživjeti, ali tuđa zna biti sudbo­
nosnim doživljajem. Tako se smrt doživljava samo prema i u
»mi«, ona je doživijajno u stvari »mistvena« (što je za neku
filozofiju smrti
odlučno!).
*
Velikim stvarateljicama (rađateljicama) i osloboditelj icama
čovještva smrti i ljubavi posvećeno.
ETIKA
44.
Smrt je ono po čemu se prosuđuju različite etike. Obuhvati
li se život da bi se iz toga odredio izvor i cilj
etičnoga,
obuhvaća
se najposlije samo
dio
života: etika a) ćutilnosti (hedonizam),
b) sreće (eudaimonizam), c) koristi (utilitarizam), d) savrše­
nosti i si. Ali kako bi se mogla za etiku
cjelina
života ili cijeli
osnov života učiniti djelotvornim? Tako da se na život u svrhu
etičkog
određenja gleda izvana, od smrti [smrt kao element
živoga! (Boga)!]. Kako promatrati život iz smrti (vam Tode
aus) —
a) nihilistički — iz egoizma. »Ja umirem tako i tako, dakle
mogu sve činiti i dopustiti.«
b) pozitivno — stvaralački, neegoistično. »Ja umirem, od­
lazim, ali drugi žive, ostaju: dakle, kako oblikujem, jer
umirem, svoj život jer će drugi živjeti?«
Polazeći odatle,
smrt postaje stvaralačka!
Ovakav, iz smrti oblikovani život,
uskf'sli
je život, ako se
promisli da je život pod a) uništen,
ništavan
(genichtetes), u
ništa upravljen, jedan
umrli
život, u umiranje donesen i
do­
veden
život.
45.
(Osnovni problem !?) Izlazište etike?
( Stvaralaštvo sm rti!? )
A. — Poslijednja je riječ života — smrt. Izvod prema B!
B. — čovjek u svome čovještvu. čovještvo kao poziv, kao
pozivanje čovjekovo. Pitanje kao i —- po mitu: da li je »vjeran«
(sebi — bogu) anđeo ili je pali (sebi, bogu, svom pozvanju ne­
vjeran) anđeo, što je međutim pozvanje čovjekovo, što je to
»čovještvo«? što je »bistvo« ljudsko? Empirićko — metempi-
rićko (iskustveno — zaiskustveno). Ima li čovjek neki »vječni«
poziv? Razlike među ljudima. Razlike i pogledom na »čovještvo«,
1...,21,22,23,24,25,26,27,28,29,30 32,33,34,35,36,37,38,39,40