Page 37 - Pavao Vuk-Pavlović: Misli i bilješke

V uk-P avlović, P „ M isli i bilješk e, Prilozi 8 (1—2 ), str. 163—202, (1983) 199
u protivštinu, bilo onemogućavalo ostvarenje drugih — pozi­
tivnih i poželjnih — vrednota.
Bezuvjetno odbacivanje značilo bi, da se nešto, što se sma­
tra vrednotom ili dobrom u bitnosti iskazuje bezvrijednim ili
protivuvrijeđnim ili neostvarivom (dakle besmislenom) željom
ili nadom!
»Slast«, ugoda«, »užitak«, kako je s tim?
Kratko antihedonicima: Ne znači li nijekati opravdanost
»slasti« kao (jednog između drugih: i tu sam pluralista!) svrhe
nijekati ujedno i vrijednost života? Naposljetku: U slasti (i
upravo u povodu slasti, pa i »zbog slasti«) se oplođuje, rađa,
stvara! Tko bi se dao na oplodnju i na eventualnu bol (!) ljubavi,
kad ona ne bi bila — bar u toj dimenziji, u tom smjeru, u tome
vidu i času — svrha, posljednja svrha opstanka, prolazna op­
stanka koji žudi za trajnošću i vječnošću! Naposlijed: I prola­
zan trenutak blaženstva u slasti (ljubavnoj) može inaugurirati
lanac ispunjen vječnošću. Slast može da izvire iz egoizma, ali
utjecati može u potpuno od sebeznalosti odriješeno događanje.
Subjektivno usidrena slast (ljubavna!) može da ostvari objek­
tivno Izviranje nedogledna događanja, kao izvor daljega svoj­
stvena doživljavanja, »mi« događanje, život u »dvoći« (Zwei-
samkeit), a dalje rađanje nova života.
Bi li život »tekao« bez osnova u »ugodi«, »slasti«, »užitku«?
Nijekanje opravdanosti slasti znači ujedno 1 nijekanje oprav­
danja života i opstanka!
56.
Sreća je u mogućnosti obožavanja.
Sretan je onaj koji ima nešto ili bolje rečeno nekoga, što
ili koga može obožavati, ili u odnosu na što je uvjeren da obo­
žavanje, bilo subjektivno ili objektivno, ima smisla.
čovjek mora obožavati da bi mogao biti sretan. U tome je
također smisao, Amor dei intellectualis, kao izraz najviše moguće
ljubavi koja zapravo znači obožavanje! (Amor hominis spiri-
tualis.)
Kažemo li nečemu da ima smisla, potvrđujemo njegovo
opravdanje postojanja (Berechtigung zu sein), »zbiljskog« po­
stojanja (»wirklich« zu sein). Pitamo li o smislu, to pitamo o
opravdanju postojanja. Potvrđujemo li smisao nečega, to iz­
javljujemo našu želju, našu volju, naš pristanak — da može
postojati, smije Hi treba (ili najmanje »može«) postojati, doista,
djelujući, djelotvorno postojati! (wirklich, wirkend, wirkungs-
voll sein!)
Smislovito postoji pravo (Das Sinnvolle besteht zu Recht).