V uk-P avlović, P „ M isli i b ilješk e, P rilozi 8 (1—2), str. 163— 202, (1983)
173
6
.
Princip individuacije i teorija
(Moguće i kao nastavak odmah poslije »sve stvorenje vapi za
spasenjem«.)
1) Princip individuacije kao pratemelj (Urgrund) aksio-
matike:
A — A što znači: Ja sam ja, i
A ne non A: ja nisam ne ja, što znači: ja nisam ti!
Iz nagona samoodržanja individua proizlazi dakle sigur
nost ovog logičkog aksioma (princip identiteta i proturječja!).
2) Također sigurnost..................vanjske stvarnosti (ne-ja,
objekta) na koju se podupire individuum prema principu in
dividuacije! Ja sam samo ja i
individuiran
ja, ako postoji rea
lan ne-ja! Ako sam
individuiran,
ne mogu biti
sve.
Ono što
ja, da »sebe« održim, moram oštetiti odnosno uništiti, jest
stvarnost koja nije identična sa mnom, jer inače se ja ne bih
mogao
održati
prisvajajući je odnosno uništavajući; odnosno,
da je ona a) sa mnom identična, oštećujući ili uništavajući nju,
ja bih sam sebe oštetio ili uništio; ali ako ona b) ne bi bila
stvarnost (ne realna), samo privid (Schein), ja ne bih mogao
njenim istrebljenjem biti
zaista
unaprijeđen, »održan«!
Ako prosuđuješ drugoga u njegovu davanju, neka ti bude
polazište čednost i zahvalnost, čednost pri prosuđivanju bliž
njega odgovara plemenitosti koju sam od sebe moraš zahti
jevati.
Bježanje
od individuacije
A. a) Pasivno: čežnja za smrću
b) Aktivno: samoubojstvo
B. c) Kontemplativno (unutarnje aktiviranje, filosoifski
stav ): uvid
razuma
u neizbježnost i pokazivanje
(Hervorkehrung) vlastitog (istinitog) bića
d) pragmatično (?)
religiozni
stav: odnos prema Sve
miru (das Ali), Apsolutnom, Bezuvjetnom, božanstvu.
Ljubav
c) i d) Nadvladavanje principa individuacije, odnosno
mjegovih posljedica
radom na sebi samome,
na svo
joj unutarnjosti; uz c) na putu razuma (filosofski),
uz d) na putu ljubavi (religiozno).