Page 4 - Pavao Vuk-Pavlović: Misli i bilješke

166 V u k-P avlović, P., M isli i bilješk e, Prilozi 8 (1 — 2 ), str. 163— 202, (1983)
nom području, već i na istinosnom, umjetničkom i drugim po­
dručjima,3 ako to nije slučaj, nastaje pseuđo-znanost, pseudo-
- umjetnost. »Dobrota« jest dakle neposredno-pozitivan perso­
nalan odnos spram D o b r a kao najvišeg smislonosnog prin­
cipa. U zbiljskoj dijalektici očituje se taj princip kroz fenome­
nalne antiteze dobro — zlo. Tako i zlo pridonosi izbavljenju!
Zapažajući da se njegova koncepcija etosa i etike bitno
razlikuje od uobičajenih, osobito u tome što prema ovima etič­
nome pripada samo dio života, neko određeno područje, a ne
ljudski život u njegovoj cjelovitosti, Vuk-Pavlović se pita: »Ali
kako bi se mogla za etiku c j e l i n a života ili cijeli osnov
života učiniti djelotvornim ?«, i nalazi odgovor duboko origi­
nalan: » Tako da se na život u svrhu e t i č k o g određenja gle­
da izvana, iz smrti«. (44). Smrt je, dakle, element života, čak
njegova kulm inacija— p o s l j e d n j a r i j e č ž i v o t a . Kao
takva, »smrt postaje stvaralačka« i upravo s t v a r a l a š t v o
s m r t i jest ono koje seže do krajnjih dubina, budući da iz
smrti oblikovan etos čini djelotvornim »cijeli osnov života«.
Da li će u nekome konkretnom slučaju doći do ozibiljenja
stvaralaštvo smrti, ili će to izostati, zavisi o čovjekovu odnosu
spram sebe i svijeta, od prožimanja imanencije i transcenden-
cije u tome odnosu. Kao motive za šire razmatranje Vuk-Pavlo­
vić navodi dvije takve mogućnosti — »kako promatrati život iz
smrti«: a) nihilistički, b) pozitivno-stvaralački. U vezi s krat­
kim naznakama otvara se tu perspektiva prema dijalektički
koncipiranoj problematici, koju donekle osvjetljava predmni­
jevam rezultat: » Ovakav iz smrti oblikovani život je u s k r s l i
život, ako se promisli da je život pod a) uništen, n i š t a v a n ,
u ništa upravljen, jedan u m r l i život, u umiranje donesen i
d o v e d e n život.« (44). Smrt, dakle, zatvara život u ništavnost
samo onda ako je taj život do toga doveden od čovjeka koji ga
živi, tj. ako on put svoga čovještva ne slijedi do kraja već, za-
stajući, guši vlastiti život besmislom ništavila. Iz toga može
biti trgnut bolnim doživljajem krnj osti vlastitoga bića (31); no
ako ipak »čežnji za punoćom« pretpostavi zastajanje u krnjosti
te stvaralačku afirmaciju zamijeni bijednim nadmetanjem su­
protstavijenih individuuma, smrt će samo dovršiti ovo nište-
nje stvaralačke biti života. Stvaralaštvo smrti, kao ni stvara­
laštvo života nije, naime, neminovnost, nego mogućnost koju
treba zadobiti. Ako je to čovjek postigao, perspektiva smrti mu
otvara područje izbavljenja u beskonačnom bitku čiji je supri-
padnik i u kojemu njegovo djelovanje ostavlja trag koji može
voditi prema »apsolutnoj punini smisla« (15).
Izvoran stvaralački poticaj, koji unutar života usmjerava
čovjeka prema vrednotama te ga u toj usmjerenosti kao auto­
3 Kao što je i Platonovo Dobro nađesencijalan princip sveukup-