Page 5 - Pavao Vuk-Pavlović: Misli i bilješke

V uk-P avlović, P., M isli i b ilješk e, Prilozi 8 (1—2 ), str. 163— 202, (1983) 167
nomnu ličnost čini članom svečovječanske zajednice, u Vuk-
-Pavlovićevoj filosofiji jest l j u b a v . Samo u prisustvu lju­
bavi smrt je stvaralačka, inače umiranje prelazi u (vrijednos­
no) ništenje. No u stvaralaštvu smrti ljubav dosiže vrhunac, na
kojemu život prelazi u s m i s a o kao vlastitu apotezu. Riječi
zapisane na jednome od ovih listova: » Velikim stvarateljicama
(rađateljicama) i osloboditeljicama čovještva smrti i ljubavi
posvećeno « (43) vjerojatno su zamišljene kao motto ove ose­
bujne etike, čija bi tematika bila život iz punine ljudskog bistva.
Eros i Thanatos, te dvije iskonske snage, dominirajući Vuk-
-Pavlovićevom filosofijam, pokazuju u njoj dublju životnost ne­
go da su utemeljene naprosto biološki. Iz egzistencijalne ukori-
jenjenosti i svojstvenog joj »skupa-biti« one pokazuju put pre­
ma transcendenciji duhovnog zajedništva, prema bezgraničnoj
otvorenosti duhovnog kosmosa. Može se reći da su u toj filo­
sofiji suštinski prisutne, iako u proznim Vuk-Pavlovićevim dje­
lima nije motiv smrti, osim u ovim posthumno objavljenim
bilješkama, izrijekom spominjan (vjerojatno stoga Sto je imao
biti ekspliciran u pripremanom etičkom d jelu ); no nerijetko ga
nalazimo u njegovom pjesničkom izražavanju. Primjerice, mi­
sao o pokretu bitka te o zbiljnosti onoga što se čini samo pro­
laznim4 rezimira se stavom: »Pred vječnošću je svaka smrt
punina«;5saobrazno tome, iz perspektive ljudskog života: »Tek
smrt tko shvati, živi iz punine«.6Ipak se u tome izražavanju
smrt pojavljuje više sporadički, te je eksplicitna prisutnost tog
motiva u postuhmno objavljenim zapisima jedan značajan pri­
nos razumijevanju ove osebujne misaonosti, tim više što se
pojavljuje već u zapisima iz 1944. godine, i to upravo u onom
obliku i problemskom sklopu koji će se daljnjom razradom sve
više učvršćivati: smrt — posljednja riječ života, te ideja fun-
diranja etike »sa stajališta smrti« (5). — Prema Vuk-Pavlovi-
ćevu nazoru smrt bitno pripada (ljudskom) životu; ona je, do­
duše, njegova neminovna mogućnost, ali nije neminovno to
kakva će neka smrt biti: da li ništetna ili stvaralačka. Moguć­
nost da mu smrt bude stvaralačka — da vodi izbavljenju — ima
pred sobom svaki čovjek, jer se ta mogućnost ozbiljava u času
slobode; no njezin je uvjet: neprihvaćanje besmisla! Ideja ži­
4 »Mi prolazimo, ne zbog uspomene;
mi prolazimo, ne zbog kratke slave;
mi prolazimo, ne zbog bježne jave.
Mi prolazimo, da se trag nam djene
u vječno srce zazbiljnosti prave.
Mi prolazimo zbiljni, ne ko sjene.«
(Pavao Vuk-Pavlović: Razvaline, Skopje 1964, str. 32.)
5 Isto, str. 35.
6 Pavao Vuk-Pavlović: Zov, Skopje 1964, str. 130.