172
V u k-P avlović, P „ M isli i bilješk e, Prilozi 8 (1—2 ), str. 163—202, (1983)
ali
bez mjerila
(massstaiblos), zato
nespoznatljiv!
Samo ga se
može doživjeti!!
(Nur erlebbar.) Zato vodi k njemu put
vje
rovanja
kao zahvaćanja
vrednota.
(Ipak Bog se zapravo ne
može ni znati ni vjerovati — nego samo
doživjeti,
pri čemu je
doživljaj razumljivo specifičan.)
[znanje: zahvaćanje bića (Seinserfassung)
vjerovanje: zahvaćanje vrednota (Werterfassung) ]
5.
K etici
1. Kao osnovno pitanje etike može biti sasvim jednostavno
pitanje o
ispravnom
životu odnosno o ispravnom provođenju
života. Pri tome treba odrediti pojam
ispravnoga.
2. I pri ovakvom postavljanju pitanja može se poći od či
njenice da je »smrt« posljednja riječ života (
života!
— ne ne-
života!).
3. Može biti različitih odgovora, ne samo prema povijesno
datim etikama s obzirom na pitanje o posljednjem dobru (he
donizam, eudaimonizam, utilitarizam, energizam, etika savrše
nosti itd.) i životnim dobima (mladost — hedonizam, muževna
dob — eudaimonizam i utilitarizam, socijalno usmjerenje, ener-
■gizam — etika savršenosti, individualno odnosno lično usmje
renje) i si., nego i prema kulturnim (kultumo-povijesno uvje
tovanim) postavkama, pri čemu bi se ali slično odgovaralo.
Dakle: »ispravan« život mogao bi se razumjeti u smislu jedne
»biološki« (prirodoznanstveno) usmjerene etike, jedne »aksio-
loški« (duhovnoznanstveno) usmjerene etike, jedne metafizi-
čki-religiozno usmjerene (ili temeljene) etike.
biološki — hedonizam, evolucioniizam
aksiološiki — etika savršenosti i si.
metafizički-religiozno — mistička etika (apsolutna etika
»čistoće«)
Vjerojatno bi mogle i drugačije usmjerene odnosno teme
ljene etike biti konstruirane odnosno fundirane sa stajališta
smrti (etika izbavljenja!), odnosno pročitane iz
života
(to jest
doživljene smrti!).
29. VII 1944.