i blazirana prirodoslovnom polunaobrazbom zasićena mi-
lieua. Da su tu u prvome redu potresle moralnom stra
nom života, samo se od sebe razumije. Tko je uvjeren,
da se nadćutilno neda dokazati: taj se strmoglavljuje u
ćutilno, da ga se obilno naužije. Zato s pravom kaže
Johannes
Volkelt:
Tko metafiziku i religiju odbaci, taj
mora svoj život — misli li jasno i dosljedno — udesiti
sasvim prema relativnim i čisto individualnim mjerilima
t. j. prema mjerilima promjenljive ugode i koristi. Biva
li međutim, da netko bez metafizike i religije živi ipak
prema strogim moralnim načelima — onda to nije nego
samoopsjena i nedostatak dosljednosti; jer svako mo
ralno načelo upućuje implicite na neki manje ili više
određeni nazor o svijetu, unutar kojega je tek opravdano
i imade smisao.
Nu nije zazor od metafizičkih idejala zarazio samo
više nego žalibože i niže slojeve pučanstva; jer je težnja
za popularizacijom znanosti skrbila za to, da se sve,
što učenjaci pišu, i na ulici pripovijeda. Tu teorija tek
i postaje praksom, pošto se odatle, što se nadćutilno,
dakle bog, duša i idejali ne mogu tobož spoznati, na
prečac zaključuje, da ih u obće ni nema. Iz tih pak je
negacija baš proiztekao onaj strašni moral, po kojemu
borba za život nije samo svjetski nego i evolucioni
ii za opstanak uzdrži — taj je imao
Nema li Boga, duše i vječnoga ži-
vjere, ni ćudoređa, ni prava —- a
egoizam, koji u borbi za opstanak daje pojedincu snagu :
baš je tako jedini opravdani princip života, kao što je
zemaljsko blaženstvo jedina svrha čovjeka. Taj je moral
tačka, u kojoj materijalizam i ateizam postaju popularni
i služe uporištem t. zv. četvrtomu staležu, koji pod
geslom:
nidieu ni maitre
trese jur velikim narodima,
a ima ga i kod nas, koliko ga god nijekati htjeli.
3
co se u bori
pravo. Sila je pravo)
vota, onda nema ni
