Kako po tomu spoznaja nije no subjektivna rekapitula
cija objektivnoga razvojnoga procesa ideje — nije ni
zbilja drugo no istina. U svezi s tijem jest, da prava
spoznaja ne može biti ona, koja nastaje
datts,
dakle
u povodu izvanjega opažanja, kao prirodoslovna’*— nego
samo ona, koja nastaje
princi
dakle iz čistih
mova, kao filozofijska.
S više ponosa nego li na usta Hegelova, nije filo
zofija nikad govorila. Držeći, da je našla put, koji vodi
k apsolutnoj spoznaji, otkazala je službu svim znano
stima, kojima se prije služila kao organima — i pro
glasila se upravo svemogućom. Daleko preko granica
Njemačke stao se za nju zanimati svijet i sve je hrlilo,
da se s njom na izvoru upozna. Auditorium maximum
berlinske univerze bijaše za Hegelova djelovanja često
premalen, a da uz redovite domaće posjetnike obuhvati
još i neredovite strane. Uzme li se, da Hegel nije ni
malo kićenim slogom pisao, da se je služio nezgrapnom
i teško razumljivom terminologijom i da je u govoru
mucao — onda je pojmljivo, da se je velik interes za
njegovu nauku imao odbiti samo na apsolutnu spoznaju,
koju je obećavao. Tomu se obećanju imade pripisati i
dojam, što ga je vršio na druge grane ljudskoga znanja.
U povodu njegove nauke, a djelomično i nauke njego
vih predšasnika, promijenila se historiografija i povijest
umjetnosti, pravo i državoznanstvo, filologija i prirodne
nauke. U istoj lijepoj knjizi ostavila je apsolutna filozo
fija znatne tragove.
Već poslije smrti Hegelove (1831.) nastala je me
đutim reakcija protiv čiste spekulativne filozofije. Kan-
tovci nijesu nikako mogli dopustiti, da bi Fichte-Schel-
ling-Hegelova nauka bila naravski posljedak Kantove
kritike čistoga razuma; jer ako je Kant i tvrdio, da su
našemu razumu svojstveni neki apriorni oblici, kojima
— 25 —
