kojim su obuhvatali pojedine struke, da ih u filozofiji
ujedine. Žaliti se mora jedino, što su smetnuli s uma
Aristotelovu riječ, da svako znanje stječemo iskustvom.
Hoteći tako svijet shvatiti čistim umovanjem, dakle bez
svijeta, postadoše im ponosni" sistemi nužno skupom
apriornih konstrukcija, koje se nijesu samo kosile s is
kustvom, nego su s njim bile baš u diametralnoj opreci.
Kako su tu priliku obilno izrabili i novokantizam
i pozitivizam i materijalizam, naravno je, da su speku
lativni filozofi polučili obrnuto, nego li su mislili. Ugled,
što ga je filozofija među znanostima uživala, poče dje
lovanjem novih struja tako padati, da se je ona u osam
desetim godinama ovoga stoljeća pričinjala već nekom
visokom umirovljenom ličnosti, koju istina svatko na
ulici pozdravlja, ali i dalje bježi, da ga ne ustavi.
Ni nove struje nemaju međutim razloga, da se ko
načnim efektom pohvale; jer sve, kako natuknuh, vode
do skepticizma. Spencer se očituje skeptikom naprama
apsolutnomu, Du Bois Reymond se sam naziva Pyrr-
'honeem, a Tyndall misli, da ni onkraj spoznaje ničesa.
Jadna li posljetka dubokih studija! Čovjek stoji već tisuć
ljeća na burnom žalu života i gleda u more vječnosti
ulažući svu umnu snagu svoju, da riješi pitanja, koja
mu se odanle trajno nameću. Za djetinstva pomagala mu
u tom poslu vjera, koju mu roditelji usadiše u srce, a
poslije opet filozofija, koja mu je pružila i logička sred
stva za obrazložbu zadnjih pitanja. Danas nakon tolikog
umnog nastojanja osvanja evo demon sumnje, te mu
prikričuje: Smrtnik ne će nikad dignuti vela, koji pri
kriva ćutilni svijet. Ignoramus et ignorabimus.
Od kolikog su zamašaja te kobne riječi bile, raz-
bira jamačno svatko. One su poput munje proletile svi
jetom i dojmile se navlastito onih, koji su u povodu
moderne nauke zazirali od svake spekulacije, ali dakako
— 32 —
