jednice, koji se rečenim zakonima imade ropski pokoriti
— iščezavaju naravno idejalna dobra i vrednote poje
dinca sasvim spram materijalnih dobara cjeline. Nu po
jedinac ne može biti ništica već zato, što onda ni dr
žave ne bi bile no skupovi od ništica. Istina je, da po
jedinac u povjesti stoji znatno pod dojmom materijalnih
prilika i da su potonjima čitava razdoblja uvjetovana
tako, da i historičar dođe lako u napast, da povjesni
proces i shvati i prikaže naprosto kao gospodarstveni.
Nu povjest ovako shvaćena bila bi tek povijest mate
rijalnih prilika i interesa, dok u razvoju naroda znade
dojam pojedinaca daleko nadbijati dojam onih prvih.
Samo filozofijsko shvatanje, kojemu socijalne pojave ni-
jesu no psihologijske, podobno je priznati prevlast duha
nad materijom i biti pravedno tako prema pojedincu
kao i društvu.
A ne puti li pocjepkanost znanosti također na po-
potrebu koncentracije u filozofiji? U povodu socijalnog
principa diobe rada razidoše se pojedine discipline poput
rakove djece niti znajući niti mareći za zajedničko iz-
hodište. Već unutar uže discipline — recimo matema
tike — prestala je međusobna kontrola i razumijevanje
specijalista; a prirodne se nauke sve više promeću u
nesuvislu zbirku sitničarskih bilježaka.
Rümelin
se u
Deutsche Rundschau
sv. LXXI. istina nada, da će i opet
doći vrijeme, gdje će se sve raštrkano i nesuvislo u
cijelost sastaviti. Nu vrijeme po iskustvu sve više ra
stavlja, a duh je, koji sve više ujedinjuje. Zato je to
pitanje već
Platon
za uvijek riješio, kad u svojoj državi
traži, da mladići od 20. godine počamši raštrkano znanje
svoje prema srodnosti disciplina i prema naravi bivstva
do prijegledne (sinoptičke) cjelosti dotjeruju. Pošto pak
avvonvLMs
može biti samo filozofski duh, ne preostaje nego
da svaki stručnjak bude i filozofijski naobražen.
— 39 —
