ona je malo ne sasvim smetnula s vida nutarnje po
trebe ljudstva, dakle baš ono, u čemu kulturne vrednote
i klasicitet sastoje. Na tu se priliku imadu odbiti i na
vale, koje protiv moderne kulture sve više učestavaju.
Da spomenem samo djela
La Science et la religion
od
Ferdinanda
Brunetiera
i
die Haltlosigkeit d
Wissenschaft
od
Tilmanna Pescha.
S tih su se navala prijatelji današnje kulture silno
uzvrpoljili. Ludvig Stein predlaže, da se stvori posebna
univerzalna znanstvena akademija, koja bi poput vrhov
noga sudišta u svim pitanjima izricala svoje presude.
Nu ne gledeći na to, da se doba, koje baš u povodu
svoje kulture radije ruši nego li postavlja autoritete, ne
bi pokorilo ni presudama take akademije — ne radi
se mislim kod te zgode u opće o pojedinim pitanjima
znanstvenim, nego se radi jedino o pitanju opravdane
protuteže današnjemu materijalističkomu pravcu. Ako
potonji uz nižu materijalnu kulturu nije bio u stanju
stvoriti i višu idejalnu — onda nepreostaje nego da se
udesi tako, da i ova bude moguća. Čovjek nije samo
tvar nego je i duša, koja trajno tvar razvija i teži za
idejalnim krajevima metafizičke spekulacije. Kako je ova
u tijesnoj svezi s filozofijom, za pravo srce njeno, može
preinaka rečenoga pravca sastojati samo u tomu, da se
filozofija stavi opet u središte čitavoga naučnoga sistema
znanosti.
To zahtijeva u ostalom i socijalni karakter današnje
kulture. Socijalne nauke naime, navlastito nacionalna
ekonomija i statistika, služeći se prirodoslovnom meto
dom ignoruju po mogućnosti svuda pojedinca i uzimlju
u obzir samo kolektivno skupno djelovanje, da na nje
govu osnovu konstruiraju zakone. Kako pojedinac izlazi
pri tom tek kao neznatni član izvjesne ekonomske za
— 38 —
