Da se uklonim prigovoru, da to samo filozofi traže,
poslužit ću vas sa dva mnijenja s različitih polja. Ve
liki pravoslovac
Rudolf Jhering
tuži se u prijedgovoru
k svome djelu
der Zweck im Recht,
što je u filozofij
skim pitanjima bio tek diletanta. Ako sam ikad požalio
— veli izrijekom — što je moja naobrazba pala u doba,
gdje se je filozofija slabo cijenila, to je baš kod tog
djela. Što sam onda pod dojmom nepovoljne struje pro
pustio, nijesam nikad više nadoknadit mogao. Ne manje
klasično je očitovanje
Häckelovo.
Pogubnije od specija-
lizma — veli on — jest za razumijevanje prirodne cje
line nedostatak filozofijske naobrazbe, kojom se većina
savremenih prirodoslovaca odlikuju . . . Oni misle zgradu
prirodnih znanosti sazdati od pukih činjenica bez filo
zofijske sveze, od pukoga znanja bez razumijevanja. Na
to se tuđenje prirodnih nauka od filozofije i surovi em
pirizam, koji se danas često hvali kao egzaktna znanost,
imadu odbiti oni neobični skokovi mišljenja, one krupne
povrjede elementarne logike, s kojima se susrećemo na
svim putovima prirodoslovnim.
Nakon ovakih izjava čini mi se suvišno napose do
kazivati, da je filozofija
conditio sine qua non
svake
[, znanosti. Jedino, što bi se pitati moglo, jest: koja ili
čija filozofija? Prema svemu, što sam o nedostacima
moderne kulture istakao, ne bi smjelo biti sumnje, da
to može biti samo filozofija, koja sve promatra
S
aeternitatis
i za koju po tom postoji i ^svijet ideiala. Fi
lozofija, koja idejale smatra metafizičkim tlapnjama, ne
može biti pokretalom znanosti, niti može po ovima dati
kulturi idejalno obilježje. Rafaelova madona Sikstina i
misa od Palestrine nijesu nipošto puki tvorovi mašte,
nego su plod dubokoga uvjerenja, da postoje idejali,
kojima su namijenjeni. Zato je i ne ponjatno, kako na-
— 40 —
