je, da sve što sam doslije istakao, vrijedi u neku ruku
i o razdoblju socijalnom. Jedna nepovoljna pojava me
đutim imat će se napose njemu pripisati. Opće socija-
lizovanje znanosti donijelo je naime sa sobom, da se je
u svakoj od njih stalo provađati i socijalno načelo diobe
rada, koje je i mediokritetima pružilo zgodu sudjelovati
kod dogradnje istih. Istina jest, da je znanost u opće
tijem kvantitativno porasla, jer se je i nehotice promet
nula u bujicu najrazličitijih monografija i minimografija.
Ali sumnje nema, da je ona kvalitativno stradala, jer
se je sve više stao gubiti općeniti prijegled, pak po tom
universalno filozofijsko shvatanje tako pojedinih disci
plina kao i čitavoga znanstvenoga organizma. Što pak
vrijede pojedina makar i najegzaktnija data, ako ih ni-
jesmo u stanju svrstati pod principe, u kojima su tek
osnovana ?
Na te je prilike upozorio
Eduard Hartmann
već g.
1882. u svom djelu
Moderne Probleme.
Moderna ie zna
nost, veli on, u pogibli, da se od empirijske građe uguši
i u specijalizmu ukoči . . . Pojedine se struke sve više
raz i1
azđ~T~
manje razumiju poput rudara, koji u poseb
nim rovovima, a bez zajedničke osnove rade . . . Pri
tom dakako raste literatura. Uzmemo li, da u njemačkom
jeziku izađe na godinu samo 15.000 djela, a otprilike
isto toliko da ih izađe u jeziku tranceskom i engleskom
— onda to za trećinu stoljeća iznosi već preko milijun
knjiga, kojima treba još pribrojiti silesiju periodičkih
časopisa u istom razmaku izašlih . . . Ako taj proces
još jedno stoljeće potraje, mora se evropska duševna
naobrazba tako ukočiti, da će ukočenosti svojom nad-
mašivati ukočenost kinezkoga mandarinstva, talmudstva
i izlamstva za toliko, za koliko će biblioteke naših pra
unuka nadmašivati književno blago Kineza, Židova i Mu
hamedanaca.
