I
Ludvig Stein;
koji se inače u navedenom već djelu
žali, što se znanosti nijesu do danas dovoljno socijali-
zovale, odsuđuje odlučno njihovo sve jače specijalizo-
vanje. Nazivajući potonje najprostijim taljigarskim poslom,
koji se samo tricama i kučinama bavi, kaže izrijekom:
Današnji su zastupnici znanosti, ograničivši se indivi-
dualistički na svoja stručna polja, izgubili sasvim svezu
s cjelokupnim znanjem ljudstva; a što je pri tom naj
gore, oni ne opažaju ni zamašaj toga gubitka . . . Tu
ne preostaje nego se za vremena sabrati, da znanost
ne stigne sudbina gradnje babilonskoga tornja, kod koje
jedan čovjek nije razumio govor drugoga.
Nu sve to je, rekao bih, istom teoretička strana
cnlpecijalizma. Praktična je daleko nepovoljnija. S jedno
stranim specijalizmom nauka nestaje naime sve više pra
voga znanstvenoga idejalizma, kojemu nauka o sebi
vrijednost imade. Samo rijetkima je jošte znanost uzvi
šena nebeska božica; većina je smatra kravom muzarom,
koja imade služiti potrebama ćutilnoga života. Zato kod
izbora studija odlučuju danas više t. z. izgledi i obziri
nego li ljubav prema znanosti — a ipak sumnje nema,
da su oni prvi nešto sporedno. Studij je u kratko po
stao studijem za kruh. Uzme li se, da je taki studij
tim unosniji, čim više računa sa razumom, a odmeće
srce — onda je pojmljivo, kako se u njegovu povodu
ne može doći do harmoničke naobrazbe, pak po tom ni
do čvrstih moralnih načela. Tko pak potonjih nema, taj
ili izrabljuje prilike u svoje egoističke svrhe ili se njima
ropski prilagođuje. Odatle i čudna pojava, da naš vi
soko prosvećeni vijek — što se značajeva tiče — za
ostaje znatno za manje posvećenima. Za plemenita djela
i velike žrtve, hoće se dašto više srca; a naša je kul
tura malo ne isključivo razumna.
r
'
“
”
— 36 —
