shvata izvanji svijet — nije on ipak tijem rekao, da su
rečeni oblici istiniti: ne potvrdi li ih ujedno i iskustvo.
Imadu li dakle apriorni oblici služiti spoznaji, onda se
ne smiju primijeniti nego na pojavni svijet; primijene
li se na svijet izvan pojava, onda su bez vrijednosti —
jer se taj naprosto ne da spoznati.
Odatle se jasno vidi, da je Kant bio čist empirista,
pak po tomu protivnik svake spekulacije. Ljudski razum
ide istina za tim, da svoja iskustva upotpuni i proširi
istraživanjem o bogu, duši, neumrlosti, slobodi — ali
sve to su tek postulati praktične strane razuma, u koje
treba da slijepo vjerujemo; jer znanja o njima ne mo
žemo nikaTco steći. Metafizika, koja se takim istraživa
njima ponajviše bavi, nije znanost.
Ovo je otprilike način, na koji se poslije Hegela
umovati stalo, a umuje i danas među tako zvanim
Novo-
Kantovcima.
Kako se proslavljeni pisac povjesti materi
jalizma
Friedrich Albert Lange,
smatra tipom novokan-
tovskoga mudrovanja, navest ću za potkrepu svoje tvrdnje
iz rečene povijesti ovo. Znanost se bavi, kaže Lange na
jednome mjestu, isključivo pojavama, koje ćutilima is
kušavamo. Preseže li ona gdjegod ćutilno iskustvo, čini
to samo poradi jedinstvene slike i ljepše harmonije svi
jeta. Inače svijetu ideja nijesmo Vlasni pripisivati objek
tivna bitka; ideje su naši tvorovi, kojih zbiljnost ne
možemo nikako dokazati. Pokušamo li potonje, onda se
strmoglavimo u beskrajno more metafizičkih bludnja.
Na drugome mjestu veli Lange opet izrijekom:
Vjerske ideje u neku su ruku ipak vječne. Ko će-pobiti
Palestrininu misu ili s bludnje koriti Rafaelovu madonu?
Gloria in excelsis ostat će povjesna moć, te će oriti dok
ljudski živci budu samo mogli podrhtavati s uzvišenosti.
A ona misao o otkupu, po kojoj se pojedinac sasvim
izruča volji onoga, koji svijetom upravlja; one slike o
— 26 —
