I.
Najznatnija umna baština, koje je naše stoljeće pre
uzelo od prošloga bit će svakako
Kantova
filozofija, nu
nipošto zato što bi možda zastupala nov sustav, nego
zato što je podavala posebnu kritičku metodu. Kako
međutim baštinici obično sebi u prilog tumače oporuku:
tako se desilo i Kantovu kriticizmu. Već prvi ga ba-
štinik tumačio na svoj način.
Fichte
je naime Kantovu
tvrdnju, da imademo apriorne oblike mišljenja, shvatio
tako, da nam za spoznaju prilika i pojava ne treba u
opće iskustva. Filozof je — veli on — u stanju kon-
r-Vstruovati povijest i njezina razdoblja tako, da se na is
kustvo ni malo ne osvrće, nego da se obrnuto svako even
tualno iskustvo mora držati zakona po njemu apriorno
postavljenih. Isto je
Schelling
tvrdio o prirodi. Koreći
besmisleni na'cffT ispitivanja prirode, koji da su skrivili
Bacon i Newton, veli on izrijekom: Mudrovati o pri
rodi znači prirodu upravo stvoriti. Priroda nije no vid
ljivi duh naš, a naš duh nije no nevidljiva priroda.
Odatle i potječe, da se priroda ne podudara slučajno sa
zakonima našega duha, nego da je baš potonji, koji se
u njoj realizuje.
Dok su ovako Fichte povijest, a Schelling prirodu
iz čistoga mišljenja izveli — izveo je
Hegel
iz njega
čitavu zbilju. Razlika među njima sastoji samo u tom,
što Hegelu nijesu izvanje pojave tvar subjektivna mi
šljenja kao Fichteu, niti su mu one istovjetne s poja
vama nutarnjim kao Schellingu — nego se tako jedne
kao i druge imadu smatrati razvojnim fazama iste apso
lutne ideje. Apsolutna ideja naime prima iznajprije iz-
vanji oblik i postaje objektivnom prirodom, u kojoj se
reći bi obesvješćuje; a onda prima nutarnji oblik i po
staje subjektivnim duhom, u kojem se opet osvješćuje.
— 24 —
