III.
Toliko sam morao reći da upotpunim sliku, koju
sam vam o stoljeću podao. A sad dopustite, da na osnovu
tih podataka izvedem zaglavak i završim. Kad bi stari
Sokrat
ustao iz groba, a mi bismo mu pokazali naša ču
desna prometala, ogromnu produkciju tvornica, daleko
sežna zrna, kojima se ljudi ubijaju i gradovi ruše, ras
košno udoblje privatnih kuća, krcato pune biblioteke,
sjaj kazališta, u kratko sve blago stoljeća, pak bismo
ga pri tom upitali: nijesmo li s pravom ponosni? — on
bi po svom starom običaju stalno odgovorio: ne znam,
jer ne poznajem vašega mišljenja i jer nijesam ispitivao,
jeste li dobri i mudri. Možda bi i nastavio, pa reko: U
svojoj sam domovini čuo gromornog Perikla i gledao
drame Sofoklove; Evripida sam i Alkibijada osobno po-
znavo, a Aristofan mi je bio neprijatelj; Fejdiju sam
vidio na djelu, a Zeuksisovim sam se slikama divio, dok
je Platon bio moj učenik. Pokažite mi vi svoje žive
majstore.
Tko ne opaža, da bi tako onaj odgovor kao i ovo
pitanje Sokratovo sadržavali kritiku čitave kulture na
šega stoljeća. Helenska je kultura klasičkoga doba bila
u prvome redu idejalna a k tomu individualna, a naša
je u prvome redu materijalna a uz to socijalna. Zato y/
je razumljivo, da se Sokrat, komu su idejafi više" vrije
dili od svega zemskoga blaga, a pojedinci opet više od
društva — nebi za našu kulturu, kod koje baš obrnuto
biva, mogao oduševiti.
Nu čovjek ne mora da bude baš Sokrat, a da ipak
opazi jednostranost, da ne kažem stranputicu, moderne
kulture. Idući pretežno za tim, da ljudstvo dresira za iz-
vanji svijet i steče po tom što više kulturnih sredstava,
— 37 —
