PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 5.
275
20
5
tima] posve odricali nastajanje: »Oni koji su prije učeno razmiš-
ljali o istini bili su nesuglasni i s razlozima koje sad iznosimo i
međusobno. Neki, naime, od njih posve su dokinuli nastajanje i
propadanje.« Među njima su, kaže, bili Meliso i Parmenid, a po-
tom i drugi koji su imali oprečno mišljenje: »Postoje, naime, neki
koji kažu da ništa na svijetu nije nenastalo, već da sve nastaje; od
nastaloga pak jedno nepropadljivo traje, drugo, opet, propada:
tako najvećma Hesiod, zatim od drugih oni koji su prvi rasprav-
ljali o prirodi.« Zatim navodi treće mišljenje: »Neki pak kažu da
sve nastaje i teče, a da postojano nije ništa: jedno da ipak u osnovi
jest iz njega da sve se preobražava. Tako su, čini se, htjeli i mno-
gi drugi i Heraklit Efeški.« Odmah pridodaje četvrto: »Ima pak
nekih koji za svako tijelo tvrde da je rodivo, slažući se i razlažući
u površine i iz površina.« A to su mišljenja starijih o nastajanju
stvarī. Zatim u sljedećem poglavlju iznosi Empedoklova, Leuki-
pova, Demokritova, Anaksagorina i Platonova mišljenja o mje-
snom gibanju jednostavnih tijela.
Kao treće pak kaže kako je nužno da postoji neki element, a
što bi on bio obuhvaća definicijom za koju tvrdi da nije njegova
nego drugih: »Jer da takav neki element postoji to svi i u svemu
hoće reći«; »Anaksagora o elementima govori suprotno od Empe-
10
15
