PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 5.
271
20
10
5
starinācā sve do ovoga vremena – prihvaćali na isti ovaj način na
koji ga i mi govorimo. Jer nije potrebno jednomni dvaput, nego bez-
broj puta presuditi da su istamišljenja do nas dospjela. Stoga, kao da
postoji neko drugo prvotno tijelo pored zemlje i ognja i zraka i vode,
oni ga prozvaše eterom po ἀεὶ θεῖν, po ‘sveudiljnom trku’ vječno-
me vremenu nadjenuvši mu nazivak. Anaksagora je pak, dakako,
zlorabio to ime: nelijepo, naime,
rabi ime ‘eter’ umjesto ‘oganj’.« Na
tome mjestu valja, iz vlastite ovdašnje tvrdnje njega samoga, zapa-
ziti kako su naučavanja njegove filozofije inače bila općepoznata, i
kako je on želio bi suglasan sa starijima. Tako o nebu.
No, o sveukupnosti, kojoj je nebo većim i izvrsnijim dijelom, u
10. poglavlju ovo su svjedočanstva: »Da je nastalo kažu doduše svi,
ali ovi da je nastalo kao vječno, oni kao propadljivo poput bilo čega
što postoji po prirodi. Drugi pak naizmjence: jednom da ovako,
drugi put da drukčije kao propadljivo stoji; kao i da to uvijek biva
onako kao kod Empedokla Agrigenćanina i Heraklita Efežanina.«
O tome pak da je svijet nepropadljiv bila je stara i otačka predaja s
kojom je on htio biti suglasan o čemu sâm svjedoči u 1. poglavlju 2.
knjige: »Zbog toga je dobro uvjeriti sama sebe kako su istinita ona
stara i u nas nadasve udomaćena kazivanja da postoji nešto besmrt-
no i božansko koje ima, istina, gibanje, ali ima takvo da mu nema
međe, nego je pače ono samo međom drugima [gibanjima].«
Da i nebo ima desno i lijevo, što su izmislili [230] pitagorovci,
naučava u 2. poglavlju iste knjige: »Budući da doista postoje neki
15
