PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 5.
261
20
15
10
5
što je držao da je opće mišljenje filozofa prirode istinito.« Njih
učestalo naziva prirodoslovcima, u knjigama
Filozofija
,
Mudrost
i drugima, te svjedoči da su stariji od njega; tako na početku 8.
poglavlja: »Da se pak jedino na taj način razrješuju dvojbe starih,
to recimo nakon ovoga. Oni koji su bili prvi u filozofiji tražeći,
naime, istinu i narav bića.« A u 2. poglavlju: »Zbunjeni su pak
bili i oni potonji kao i starinci«; tako da je očito kako je prije Ari-
stotelovih vremena bilo ne samo nekih nedavnijih filozofa priro-
de, nego i onih daleko ranijih, pa su se njemu činili oni davnima,
a ovi potonjima.
Averoes pak na prvome ih mjestu u
Fizici
uopće ne spomi-
nje, na drugome ih mjestu zove ‘starima’, na trećem i četvrtom
samo ih ‘prirodnjacima’ naziva, pomalo i preko volje; na petom
pak mjestu spajajući oboje veli: »Pitanje koje su propitivali od
‘prirodnjaka’ oni stari […].« Iz tih tako očitih mjesta nećemo ni-
kakav drugi veći grijeh pripisivati tako velikom peripatetičaru,
nego to što je pretjerano hvaleći Aristotela zanemario rečenu
istinu, te ćemo oprostom iskupiti njegovu zabludu; ipak tako da
istina ostane na svom mjestu, i da znamo kako je prije Aristotela
bilo mnogo filozofa prirode koji su i podučavali i u spise unosili
filozofiju o stvarima što se tiču prirode; a njih nam je on gotovo
sve ne samo imenovao u svim knjigama, nego ih i osporavao pa
i sve do dosade pobijao; od Tala do Platona barem njih dvade-
set: u ovoj knjizi
Fizike
: Likofrona, Anaksimandra, Empedokla i
Anaksagoru; na početku [228]
Mudrosti
Tala, Anaksimena, Dio-
gena, Hipasa, Leukipa, Hermotima, Zenona, Heraklita, Ksuta,
Hipokrata Hijanina, njegova učenika Eshila, Leofana, Alkmeona,
Sijena, Polibija, a na mnogim drugimmjestima druge. Poriče, na-
25
