PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 5.
263
20
15
ime, da su pitagorovci, Parmenid, Meliso i Ksenofan bili filozofi
prirode, dok Homera, Hesioda i Ferekida naziva teolozima; pa
se, prema tome, čini da Aristotel nije od znanosti o prirodi ra-
spravljao ni o čemu što ovi prije nisu bili motrili.
Premda je, naime, Aristotelova znanost o prirodi sadržana
u pedeset knjiga,
1
i premda se u njima istražuje deset općih po-
učaka: o principima, o zajedničkimakcidentima, o svijetu, o nebu,
o elementima, o djelovanju, o isparinama, o duši, o životinjama
i o biljkama, oni stariji filozofi prirode, prema mnogim svjedo-
čanstvima samoga Aristotela, nisu propustili ništa od toga. Već
smo, naime, prema njemu samome pokazali da su oni uočili sve
uzroke – materiju, formu, djelatni [uzrok] i svrhu; a u samom še-
stom poglavlju prve knjige
Teologije
podsjeća kako »od onih koji
govore o principu i uzroku nitko nije rekao ništa izvan onoga što
smo mi odredili o prirodi; nego su se tih stvari, reklo bi se, svi,
doduše slabašno, na neki način dotaknuli.« Zatim to pokazuje po
pojedinim rodovima principa: »Ovi međutim i materiju naziva-
ju principom«, zatim: »neki pak drugi principom [nazivaju] ono
odakle [nastaje] promjena«; također i formu: »ono pak što-bijaše-
biti ni supstanciju nitko nije doista jasno pokazao, no najjasnije
ipak kazuju oni koji postavljaju ideje i ono što u idejama jest.«
Pridodaje da su poznavali i svrhu: »Onomu pak poradi čega su
djelovanja i mijene i gibanja na neki doduše način kazuju uzrok,
ali ne tako, ni na onaj način na koji ono jest.«
1
Petrić ne misli samo na
Fiziku
, već na sve spise o prirodnom biću.
5
10
