PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 2.
105
20
15
25
5
nužno, većinom, akcidentalno, supstancija, kvantiteta, kvaliteta,
odnos, djelovanje, trpnja, gdje, kada, položaj, imanje, savršeno,
manjak, krajnost, ujedno, prema čemu, iz čega, neistinito, istini-
to, akcident. To su kako vrste bića tako i »navlastitosti«, i »ono
što po sebi pripada biću«.
Prije Aristotela o biću je doista pisao Platon, a prije Platona
Parmenid, Ksenofan, pitagorovci i Pitagora, a prije svih njih egi-
patski svećenici, prije pak njih također i Merkurije Termaksim a
prije njega i Kaldejci, od kojih se u sve narode proširila znanost
o stvarima. Uz to je u njih bila savršena filozofija, što je i Averoes
znao, kao što smo i malo prije naveli. Ako bismo rekli da su ta
Averoesova prosudba kao i one naše istinite, nije li Averoes sam
sebi suprotno napisao kad je Aristotelu pripisao otkriće ove zna-
nosti? U toj je stvari sam Aristotel bio daleko umjereniji od njega:
iako se sam sebi u svemu sviđao, što se vidi na mnogim mjesti-
ma, i iako je na sve starije s prijezirom gledao i sve ih ismijavao,
svejedno nije ništa takvo sebi prisvajao. Ali priznaje, čini se, da su
filozofi prije njega raspravljali o svemu, iako mucavo. Jer upravo
je tako napisao na kraju prve knjige
Mudrosti
: »Čini se naime da
prvotna filozofija muca o svemu kao ona koja bi nastupala mlada
i na samim počecima i u prvom mahu.« U 2. poglavlju 1. knjige
O
biću
također priznaje da su i drugi o tome filozofirali: »I ne
griješe u tim stvarima oni koji ih razmatraju kao nefilozofi, nego
stoga što ima prvotnija supstancija o kojoj ništa ne razumiju.« Pri
tom pak cilja na Platona koji se prije njega na mnogim mjestima
toga dotaknuo.
Nego, detaljnije pristupimo raspravi o biću i pojedinim vr-
stama ili trpnjama bića te se latimo Aristotelova slaganja glede
njih sa starijim filozofima.
10
