PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 2.
103
20
15
25
10
5
30
Aristotela to su tvrdili pitagorovka Periktiona, sokratovci Simon,
Kriton, Simija te Platon u cijelom
Parmenidu
i znatnom dijelu
So-
fista
: oni su raspravljali o ‘biću’ a Aristotel nije želio s njima u tom
argumentu biti nesuglasan. Stoga se, da to usput spomenem, ne
da kao istinitu prihvatiti Averoesovu tvrdnju, kojom tvrdi kako
je Aristotel bio otkrivateljem božanske filozofije. On se naime
nije prisjećao onoga što je sâm bio napisao u 22. komentaru uz 1.
knjigu
O nebu
, to jest da je nekoć u Kaldejaca tâ kao i cjelokupna
filozofija bila onako savršena kako je poslije mogla biti u Aristo-
telovo doba.
Aristotel pak započinje filozofiju o biću ovako: »Postoji neka
znanost koja motri biće ukoliko je biće i ono što je po sebi u
njemu.« O tome kako možemo posjedovati tu znanost on veli:
»Stoga i mi moramo dohvatiti prve uzroke bića kao bića.« I to
je nakana cjelokupnoga istraživanja. Poslije naučava da se biće
izriče na mnogo načina, ipak tako da se sve može svesti na jednu
narav: a tâ je supstancija sáma i kako će stoga [198] »biti potrebno
da filozof zna principe i uzroke supstancijama«. Jer da će to reći
kako je tâ ona jedna narav na koju se ostala bića upućuju. To dru-
go je neka manje opća propozicija. Zatim nadovezuje da su biće
i jedno isto, ne utoliko što se objelodanjuju jednom definicijom,
nego utoliko što se poimaju kao principi. Stoga koliko ima vrsta
onog jednog, toliko je također vrsta bića. Promatranje toga što
su one [vrste] pripadat će istoj po rodu znanosti, njihove su pak
vrste ove: »A govorim, na primjer, o istome, o sličnome i inim
takvim stvarima te njima suprotstavljenima.« Takve i njima su-
protne stvari nisu izložene po nekom redu, nego ovamo-onamo
posijane po svim knjigama
O
biću
; jedva sam sakupio da su to:
jedno, mnogo, isto, drugo, slično, neslično, jednako, nejednako,
mirovanje, gibanje, zbiljnost, potencijalnost, raspoređaj, stanje,
lišenost, oprjeke, suprotnosti, princip, uzrok, element, narav,
