PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 2.
109
20
15
25
10
5
i »traže se principi i uzroci bića, dakako, kao bića«. A budući da
je supstancija glavna među tim bićima, traže se i njezini uzroci.
Tako u 5. knjizi: »Doista je rečeno da se traže uzroci, principi i
elementi supstancija«, i to [199] ponavlja također u 3. knjizi
Mud-
rosti
: »Traže se, naime, principi i uzroci supstancija.« Premda
tako često spominje to istraživanje, ipak nas nikad, koliko sam
mogao vidjeti, ne poučava o uzrocima bićā i nikad nam ne na-
značuje principe i elemente supstancija, osim materije i forme
tjelesnih i prirodnih supstancija.
No uistinu te prirodne supstancije nisu sve supstancije. Jer,
osim prirodnih postoji i netjelesna supstancija, i ona je mnogo-
struka. On međutim dijeli supstanciju na tri dijela: »Budući pak
da postoje tri supstancije, dvije su svakako prirodne, a jedna ne-
pokretna.« Kaže da su onima dvjema uzroci materija i forma: da-
pače tvrdi da jedna od supstancija, i to ona nebeska, postoji bez
jednoga od onih dvaju uzroka, dakako bez materije. Trećoj pak,
onoj nepokretnoj, nije pronašao nikakva uzroka, a nije, dakako,
uzmogao pronaći uzroke prvoj; ali je drugih možda mogao – od-
vojenih umova, dušā, naravī – što su mogli Platon i mnogi drugi,
stariji, iz bolje škole. No, za istu onu prvu supstanciju – koja da
je uzrokom svih supstancija – nije u onim knjigama otkrio da
je uzrokom ikoje supstancije: jedino gibanja, a to će reći samo i
jedino akcidenta – suviše daleko zastranivši od svoje toliko puta
ponavljane nakane i od uzvišenosti onoga uzroka. Kaže on, do-
duše, u 7. poglavlju 3. knjige
Mudrosti
: »O takvu, dakle, principu
ovisi nebo i priroda«, no nije se usudio ustvrditi da je taj princip
uzrokom neba i prirode. Dosta mu je bilo odrediti Boga kao vječ-
