PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 2.
115
20
10
5
svemu,« i »Jednost, dakle, sadrži princip i svaki broj, a ni u ko-
jem nije sadržana. I rađa svaki broj, a ni od kojega drugoga broja
nije rođena.« O toj je jednosti još i više drugoga veličanstvenoga
izrekao drugdje: ispravno bi tkogod mogao ustvrditi da je pi-
tagorovska filozofija brojeva odatle počela. No i prije Pitagore
Orfej je pjevao kako jedno ne naznačuje samo mjeru, nego ga je
i kao kralja slavio, i kao proizvoditelja svijeta: »Gledaj na jedno
kao na kralja svijeta: jedan je iz sebe rođen, od jednoga se sve
narodilo.« U suglasju, napokon, s njime Aristotel tvrdi na kraju
knjige: »Neka jedan prvakom bude!« Nadalje, ima himan pita-
gorovaca koji slave monadu: »Sve stvari proizlaze iz skrovištā
jednosti, dokle god ne prispiju do tetrade presvete; ona majku
svega odista porodi nepromjenjivu, neumornu: dekadom zovu
ju neporočnom.« Pitagora, njihov učitelj, što svjedoče i Plutarh i
drugi nebrojeni, učinio je monadu principom bićā: »Iznova po-
stavio je jednost i neodređeno dvojstvo među principe.« Potom
je, tumačeći to, Plutarh u 7. poglavlju 1. knjige
Stavova
filozofā
re-
kao: »Pitagora od principā jedno baš, Boga i dobro, ono što narav
je toga Jednoga, sam um.« Dakle, mnogo stoljeća prije Aristotela
jednost je ušla u razmatranje filozofa i mnogo je više toga i ču-
desnije u njih nego u Aristotela o njoj slavljeno.
15
