PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 2.
121
20
15
10
5
ničkom umu
: »I svaka je pojedina od inteligibilnih stvari supstan-
cijom. Istost je pak njima supstancijom. Od tijelā pak sveukup-
nosti svako je pojedino mnoga. Složena, naime, tijela koja imaju
istost i koja mijenom prelaze jedna u druga, uvijek zadržavaju
nepropadanje istosti.« Tim riječima izlaže i što je istost i u kojih
se stvari ona nalazi, a to dvoje uopće nemamo kod Aristotela.
U 2. poglavlju 3. knjige
O
prirodi
Aristotel kaže da su neki
uveli drugost kao oprjeku istosti »tako neki postavljaju sámu dru-
gost i neistost«
13
– a da su to bili pitagorovci svjedoči i Temistije
i Simplicije. No i Platon je o tome istome filozofirao. On u
Sofistu
na njih obje nije gledao kao na trpnje bića, nego kao na drugotne
rodove bića, jer je kao prvotno bio postavio »mirovanje« i »kreta-
nje«. Navest ću mjesto: »Stranac: Baš najveće sam od rodova sad
žurno napominjao – i biće sámo, i mirovanje, i gibanje. Teetet: I te
kako najveće. Stranac: A za dva od njih kažemo da se ne daju me-
đusobno miješati. Teetet: Upravo tako. Stranac: Biće je pak pri-
miješano oboma. Oba, naime, negdje postoje. Teetet: Zašto ne bi?
Stranac: Oni, u stvari, bivaju tri. Teetet: Što onda? Stranac: Zar
nije od toga svaki pojedini od njih dvama drugi, a samomu sebi
isti? Teetet: Tako je. Stranac: Što smo, dakle, sad opet tako rekli:
isto i drugo? Zar nisu određena dva njegova roda nego tri, no
ipak s njima nužnošću uvijek pomiješana pa stoga na njih treba
gledati ne kao na tri postojeća, već kao na pet?« I nedugo zatim
13
ARIST
.
Ph. 201b19–20. No to se, ovako istrgnuto iz konteksta,
može i drukčije shvatiti. Ross u
Fizici
ima zarez iza ἔνιοι i razumije da se
ὣς τιθέασιν ἔνιοι
odnosi na prvi dio rečenice (»kao što neki postavljaju
gibanje i promjenu u drugi rod«), a da se ἑτερότητα κτλ. veže uz ostatak
rečenice.
