PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 2.
113
10
tionin naziv,
ἀφωρισμένον
, »određeno«, u 6. poglavlju 3. knjige
Mudrosti
: »Od matematikā, naime, svaka se pojedina bavi nekim
određenim pojedinačnim rodom.« A na drugome mjestu ovako:
»Stanovit si jedan rod ograničujući i opisavši.«
Periktiona je naučavala i ono čega se Aristotel nije dotaknuo:
to da fizika promatra akcidente većine bića kao i principe onih
koja nastaju po prirodi. Čini se pak da je Aristotel razdvojio mo-
trenje akcidenata od motrenja principā, i razdijelio ih u dvije zna-
nosti, na svim mjestima osim na jednom, te da je znanost o prin-
cipima nazvao mudrošću, a onu o akcidentima i biću filozofijom;
a tu smo stvar, čini nam se, dovoljno obilato i jasno pokazali u
prethodnome svesku.
Budući da se, dakle, u tim principima mudrosti i filozofije
Aristotel tako jasno podudara s Periktionom, vjerojatno je da
bismo – kad bismo imali njezinu knjigu u cijelosti – uočili kako je
on u mnogo više stvarī mislio isto kao i ona.
[200]
JEDNO
O jednome su Ksenofan, Parmenid, Zenon i Meliso opsežno,
ozbiljno, značajno, mudro a ne onako smiješno razmatrali, kako ih
se smiješno Aristotel na mnogim mjestima latio pobijati. O tome
jednome, koje je Aristotel bio usporedio s bićem i koje je bio izjed-
načio s bićem, tek je ovu sitnicu imao reći u 7. poglavlju 3. knjige
Mudrosti
: »Jedno doista označuje mjeru.« A počujmo Merkurija,
koji jedno nije niti izjednačio s bićemniti ga s njime usporedio, kako
on hvali jedno u
Monadi
: »Budući da je jednost princip i korijen
5
15
20
25
