PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 2.
99
15
25
10
5
znanost o biću koju je Aristotel nazvao filozofijom, te ona koju
naziva mudrošću i koja se bavi prvim i od materije odvojenim
supstancijama. Od tih dviju u ovoj knjizi pretresimo onu općiju
znanost – onu koja motri biće i trpnje bića ukoliko je biće, te pro-
učimo što se Aristotelu u njoj slaže sa starijim filozofima.
Jamačno je Simija Tebanac [197] bio Sokratov slušač i bio pri-
sutan pri njegovu umiranju, kao što stoji u Platonovu
Fedonu
. I
zato je podosta stariji od Aristotela jer je Aristotel slušao Sokrata
samo tijekom njegovih posljednjih triju godina, ili će, ako je vje-
rovati Apolodoru i Demetriju Faleraninu, prije biti da ga uopće
nije slušao, budući da pričaju kako je Sokrat umro prve godi-
ne 95. Olimpijade, a tvrde da je Aristotel rođen prve godine 99.
Olimpijade. No, neka istina o tome bude do njih.
Svakako je taj Simija, kako Laertije izvješćuje, napisao
O biću
.
Taj isti napisao je također
O
filozofiji
: pod tim je naslovom slično
sastavio spis isto tako i sokratovac Simon. Ako se taj naslov razu-
mije u aristotelovskom značenju, ti su muževi u onim knjigama
naučavali znanost o biću. Ako pak pod imenom mudrosti valja
razumijevati znanost o biću, Kriton, najbliži Sokratov prijatelj,
koji je izdao knjigu pod naslovom
O mudrosti
, bavio se znanošću
o biću. Ali i pitagorovka je Periktiona sastavila knjigu
O mudrosti
:
ulomak iz te knjige donosi Stobej u prvom govoru u knjizi svojih
Moralia
: da je ona u toj knjizi sâmo biće podredila mudrosti po-
sve je jasno iz ovih riječi: »Mudrost pak glede svih rodova bićā
– ona se naime odnosi spram svih bića kao vid spram svih vidlji-
vih stvari.« Na njezino se mišljenje nadovezao Aristotel: »Postoji
neka znanost koja motri biće kao biće i ono što mu po sebi pri-
pada«, iako je naziv ‘mudrost’ primijenio na znanost o prvotnim
uzrocima.
20
