PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 1.
91
20
15
25
10
5
da, dakle, u cijelom tom djelu pokušava iznaći dijalektički silogi-
zam te metodu i vještinu dijalektičkog zaključivanja, i to u osmoj
knjizi, ponavlja to u sljedećoj knjizi
Opovrgavanja
, u poglavlju do
epiloga, a u sljedećem poglavlju pridodaje da se o zaključivanju
prije njega nije ništa događalo,
54
jasno upućuje na to da pod tim
zaključivanjem razumije ono o kojem se radi u ovoj dijalektici, a
ne ono [zaključivanje] koje se uči u logici. Iako se može dopustiti
da je Aristotel uistinu bio iznalazač onog dijalektičkog silogizma,
ipak nije bio i otkrivateljem cijele te dijalektike. Ona, naime, ima
dva dijela, jedan je zaključivanje na temelju onoga što je
ἐνδόξοις
,
mnijenjem prihvaćeno, a drugi je odgovaranje na pitanja.
Jasno će biti da je to istina ako se pravilno istaknu one riječi
koje stoje na početku prve knjige
Topike
: »Kojom ćemo moći za-
ključivati o svakom postavljenom problemu iz onoga što je pri-
hvaćeno mnijenjem (
to
je jedan dio zaključivanja) i sami suzdr-
žavajući govor, nećemo reći ništa podsuprotno (
to je drugi dio
).«
O onom prvom dijelu raspravljao je u svih sedam knjiga, za koji
kaže da ga je otkrio. O drugom [je raspravljao] samo u 8. knjizi,
za koji ne tvrdi da ga je pronašao, nego samo da nije bilo jasno
izloženo na koji bi način onaj koji odgovara morao odgovarati da
sačuva svoju tezu – to je isto onome
da ne kaže ništa podsuprotno
.
Tu stvar imamo obilno izloženu u cijelom trećem poglavlju nje-
gove knjige. Na mnogim se mjestima pokazuje da je ta dijalektika
dvostruka, no najjasnije u jedanaestom poglavlju 8. knjige: »Fi-
lozofem je dokazni silogizam, epihirem je dijalektički silogizam,
sofizam je eristički silogizam, a aporem je dijalektički silogizam
proturječja.« O toj je misli također bilo rečeno i u prvom poglav-
lju
Prve Analitike
: »Dijalektička (propozicija) je za onoga koji pita
54
Usp. ARIST. SE 184b.1–3.
