PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 1.
85
5
u 2. poglavlju 5. knjige
O mudrosti
: »Dijalektička snaga u ono vri-
jeme još nije postojala.« – ne treba razumjeti o onoj dijalektici koja
se uzima u značenju logike; sam je [Aristotel] na drugom mjestu
ustvrdio da je Zenon njezin prvi otkrivatelj, nego o onoj dijalektici,
koja raspravlja
za i protiv
iz vjerojatnog i mnijenjem prihvaćenog, a
koja je naširoko razvijena u knjizi
Topika
, kao što objašnjavaju ove
druge riječi nadovezane na one prije: »da bi mogla i bez onoga
‘što jest
’
promotriti o suprotnostima i je li ista znanost o suprot-
nostima.« S obzirom na tu dijalektiku, budući da je u njoj Sokrat
bio osobito snažan ne znam kako bi bila istinita Aristotelova mi-
sao da tada nije postojala snaga dijalektike. I ako je [ta misao]
istinita, također je istinita i ona koju smo iznijeli od Laertija, da
je Platon bio prvi koji je bio uveo taj način raspravljanja. Za njim
se poveo i Simon, njegov suučenik i Ksenokrat, učenik, koji su
obojica sastavili knjige
O
dijalektičkim
raspravljanju
.
Aristotel se doista hvali u 3. poglavlju 8. knjige
Topike
(ako je to
uopće njegova knjiga), da mu drugi ništa nisu prenijeli što bi mo-
glo spasiti onoga koji odgovara: »U dijalektičkim sukobima, za one
koji ne slažu govore radi nadmetanja, već radi istraživanja i prouča-
vanja, nije dosad razlučeno na koju stvar treba onaj koji odgovara
ciljati i kakvo treba dopustiti, a kako nipošto, da bi uspješno, ili
neuspješno, obranio svoju tezu. Budući dakle, da nam drugi ništa
nisu prenijeli, pokušajmo sami nešto naučiti.« Ovo pak mjesto ne
valja razumjeti kao da od sveukupne dijalektike ništa nije preuzeo
od drugih, već samo o vještini onoga koji odgovara. Naime, jasno
kaže prema kojoj stvari treba onaj koji odgovara težiti. No, je li to
10
15
20
25
