PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 1.
83
15
10
dakle, ne vjerovati djeci Bogova, iako zbore bez vjerojatnih i
nužnih dokaza.« A ono
εἰκός
[vjerojatno] opet određuje u
Fe-
dru
: »Kako drugačije nazvati ‘vjerojatno’ nego ‘ono što se čini
svjetini’?«
51
Tu je definiciju Aristotel prihvatio u
Drugoj Analiti-
ci
u 27. poglavlju: »No, ono vjerojatno je propozicija prihvaćena
na temelju mnijenja, naime vjerojatno je ono, za što znaju da se
tako većinom ili zbiva ili ne zbiva ili jest ili nije.« A o znanosti
koja nastaje iz dokaza, kao što sam tvrdi, pod ponešto različitim
imenima napisali su prije njega sokratovci nemalo knjiga. Kriton
je, naime, napisao
O priučavanju
,
O
spoznavanju
ili
Što
je
znanost
,
O
znanju
četiri knjige, kako izvješćuje Laertije u njegovu živo-
topisu. Simon je također napisao
O
znanosti
i
O učenju
. I Simi-
ja [194] Tebanac pod istim je naslovom napisao
O
učenju
i osim
toga
O znanju
. I Ksenokrat je napisao
O
znanosti
.
No Platon nije samo poznavao, poučavao i izvodio ovo troje:
definiciju, diobu i dokaz, već je također otkrio i četvrtu metodu,
koju nazivaju analiza, kao što se pokazuje iz ranije navedenih La-
ertijevih riječi: »I prvi je za Leodamanta iz Tasa uveo način istra-
živanja putem analize.« Za nju zaista, iako je po njoj Aristotel bio
nazvao četiri knjige, ne možemo znati što je iz njegovih knjiga,
niti tih,
52
niti drugih. O njoj su ipak mnogi kasniji platoničari i
peripatetičari mnogo poučavali, što nije nužno [ovdje] iznijeti.
O DIJALEKTICI
Da su se prije Aristotela i ini služili dijalektikom u oba znače-
nja poučili smo gore. Pa ipak one Aristotelove riječi, koje se ističu
51
Petrić ovdje prevodi
vulgo
, dok u orig. stoji »mnoštvu« (πλήθει).
52
Tj. iz
Analitika
.
5
20
25
