PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 1.
79
10
5
gdje, no ipak ne u značenju onog poznatog Aristotelovog [doka-
za], nego [u značenju] ikojeg pokazivanja i uvjeravanja. Takav
[dokaz] uzeo je i Platon u
Fedru
: »Taj će dokaz doista biti ne-
vjerojatan mudrijašima, ali je vjerodostojan mudrima.« I nadalje:
»Princip je dokaza ovo.« No nije se ni Aristotel uvijek služio onim
preciznim značenjem, [npr.] u 8. poglavlju
Prve Analitike
: »[Ako
je] partikularna [premisa] niječna, slično neće biti dokaza.«
48
I u
9. poglavlju: »Isti će, naime, biti dokaz.« U tom značenju u 14.
poglavlju istim oblikom izraza naziva
δεῖξις
: »Monstracija [po-
kazivanje]
49
nije naime iz rečenih premisa.«
U tom je značenju prihvaća Aristotelov suučenik Speuzip
u svojim
Definicijama
: »Dokaz je izjavan govor na temelju onog
otprije poznatog.« – ali ga tamo objašnjava i drugom definici-
jom: »Govor – istinit silogizam.« Tu je misao prigrlio također i
Aristotel i to ne jednom, kao u 18. poglavlju
Druge Analitike
: »U
dokazima ono što postoji prema istini, a u dijalektici prema mni-
jenju.« I u 2. poglavlju 3. knjige: »Dokazna [premisa] je ona koja
određeno [uzima] jedan dio koji je istinit.« Tako i drugdje piše o
48
Riječ je o neispravnom modusu treće figure silogizma.
49
monstratio
je izvedeno analogno grčkom obliku δεῖξις. Izgleda da
Petrić hoće reći da Aristotel za neispravne, nezaključne moduse silogiza-
ma rabi termin δεῖξις. Međutim δεῖξις je legitiman oblik u grčkom i ima
svoje značenje, a
monstratio
nema analogno značenje u latinskom.
15
