PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 1.
27
5
kako je to učinio Empedoklo, nego beskonačna, kako je Anak-
sagora učinio homeomerije. Razlog za tu tvrdnju prešućuje u ci-
jelom petom poglavlju, tek ga u šestom iznosi. Međutim kaže
da su svi stari filozofi postavili kontrarna počela: Parmenid
– hladno [367] i toplo, drugi – gusto i rijetko, Demokrit – čvr-
sto i prazno. No, zašto kaže – svi, ako Anaksagora nije postavio
kontrarna <počela>, nego homeomerije i <istovrsna>
ὁμοειδῆ
?
Potom, ako je Parmenid postavio dva kontrarna <počela>, zašto
se optužuje u dugačkom i cjepidlačkom poglavlju, da je posta-
vio jedno? Zašto je krivo optužen? Kažu <Aristotelovi> da su
ta dva Parmenidova počela prirodna <počela>, a da ono jedno
<počelo> nije fizičko. Ako ono jedno počelo nije fizičko, zašto se
taj mudar i dobar čovjek napada među prirodnim počelima na
tuđem mjestu? Gdje je sad Aristotelova metoda kojom se toliko
isticao prema izjavama njegovih? No ostavimo ovo laganije – bez
opravdanja. Što zatim?
Svi stari, kaže Aristotel, postavili su kontrarna počela
21
. I to
on hvali, podržava, odobrava. Utvrdio je da su počela kontrarna.
Daje razlog, jer su u prvim kontrarnostima oni uvjeti koji mora-
ju biti u prvim počelima. Tri su takva uvjeta. Prvi: da počela ne
smiju nastati jedna iz drugih. Drugi: da počela ne smiju nastati iz
drugih. Treći: da sve treba nastati iz počelā. Je li to istinito? Zašto
ne smiju počela nastati jedna iz drugih? Koja, naime, počelā?
Uči nas u ovom poglavlju da postoje dva roda počela i to
kontrarna. Zatim, da su ta kontrarna <počela>: lišenost i forma,
a drugo da je materija njima kontrarnima u osnovi. Zar ne kaže
da ta kontrarna počela ne nastaju jedno iz drugog? Ako to ne
kaže o ovima, neka nam kaže da su druga počela kontrarna. Ali
ne uči nas o nikakvim drugim <počelima>. To su, dakle, liše-
nost i forma, koji ne nastaju jedno iz drugog? Naime Aristotel
nas uči: »To pripada prvim kontrarnim <oprekama>«; i malo
dalje: »Stoga što kontrarno ne nastaje jedno iz drugog.« Kaže da
21
Usp. ARIST. Metaph. 1004b.29–31: τὰ δ΄ ὄντα καὶ τὴν οὐσίαν
ὁμολογοῦσιν ἐξ ἐναντίων σχεδὸν ἅπαντες συγκεῖσθαι· πάντες γοῦν
τὰς ἀρχὰς ἐναντίας λέγουσιν·
10
15
20
30
25
