PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 1.
25
No, možda će reći da metafizičar ne razmatra počela prirod-
nih supstancija ukoliko su te supstancije s kretanjem
20
. Što će,
molim, reći? Zar nije kretanje akcident i zaista akcident supstan-
cije i akcident bića, biće? Neće li metafizičar razmatrati kretanje
kao biće, kao akcident bića? Također i kao akcident prvom biću
– supstanciji, kad već proučava ono što je u biću kao biću i što
u njemu postoji samo po sebi? Osim toga, nije li kretanje ili dje-
lovanje ili trpnja? Iz <popisa> predikamenata jedan ili čak dva
<predikamenta>?
Metafizičar razmatra sva bića obuhvaćena predikamentima,
tako nas je Aristotel učio na početku 8. knjige i na mnogim dru-
gimmjestima. Nije li Aristotel u 7. knjizi
Metafizike
u poglavljima
7., 8. i 9. raspravljao o nastajanju, a u 2. poglavlju 12. knjige o
mijenjanju? Nije li čitava 9. knjiga utrošena na raspravu o mo-
gućnosti i djelovanju? Ono prvo od dvoga tako pripada građi
fizike da ne bi postojala nikakva materija, niti bi što nastajalo da
nije prisutna mogućnost.
Stoga je, iz ovog sadržaja rasprava, po Aristotelovom nau-
ku, činjenično i na temelju razloga, zadaća prvog filozofa da ras-
pravlja o počelima prirodnih stvari, o mogućnosti i o kretanju.
Na tuđem je, dakle, mjestu, među predmetima fizike raspravljao
<o tome> isti pisac zakona, zakonodavac koji prelazi preko svo-
jih zakona. O tome neka bude ova kratka rasprava. Krenimo na
veće stvari!
Uvjeti počelā
Nakon što je Anaksagora u 1. knjizi
Fizike
, u prilično velikoj
raspravi prekoren, polako pristupa Aristotel izlaganju svoje
misli. Kaže, da je bolje postaviti malobrojna i konačna počela,
πῦρ καὶ ὕδωρ καὶ ὅσα τοιαῦτα͵ καὶ ὅλως σώματα καὶ τὰ ἐκ τούτων
συνεστῶτα ζῷά τε καὶ δαιμόνια καὶ τὰ μόρια τούτων· [5. knjiga]
20
Usp. ARIST. Metaph. 1025b.18–21: ἐπεὶ δὲ καὶ ἡ φυσικὴ ἐπιστήμη
τυγχάνει οὖσα περὶ γένος τι τοῦ ὄντος (περὶ γὰρ τὴν τοιαύτην ἐστὶν
οὐσίαν ἐν ᾗ ἡ ἀρχὴ τῆς κινήσεως καὶ στάσεως ἐν αὐτῇ).
5
10
15
20
25
