Uvod
XXII
onaj koji istinski i pravedno filozofira. Dijalektičar je za Platona
isto što i pravi filozof, dok Aristotel dijalektičara razlikuje od fi-
lozofa i od erističara (sofista), ne, doduše, s obzirom na predmet
kojim se bave – biće – nego po tome što dijalektičar iskušava raz-
ličite mogućnosti, filozof ide za pravom, a sofist za prividnom
istinom. Ono što je Platonu i Aristotelu zajedničko, drži Petrić,
jest to da se i filozof i dijalektičar bave bićem, da im je biće pred-
met istraživanja.
Time dolazimo do druge razlike između Platona i Aristotela
koju je Petrić utvrdio. Predmet dijalektike, filozofije, znanosti i
po Platonu i po Aristotelu je biće, no Platon i Aristotel pod bićem
podrazumijevaju nešto sasvim drugo. Platonov pojam bića (a to
je ujedno i Parmenidov i pitagorovski pojam bića) jest
ono što
je uistinu i uvijek na isti
način biće
– ideja. Taj pojam bića suprot-
stavlja se Aristotelovom pojmu bića kao onog nastalog (promjen-
ljivog). Biću kao onom vječnom i nepromjenljivom korespondi-
ra, po Platonu, znanost (filozofija, dijalektika), a onom nastalom
kao promjenljivom i mnogom, mnijenje (
δόξα
). Za »znanje« o
promjenjljivom biću, osim termina
doxa
rabi Petrić i termin
philo-
doxia
. Sam termin
philodoxia
ne nalazi se u Platona, ali Platon rabi
termin
philodoxoi
(
φιλοδόξους καλοῦντες αὐτούς
R 480.a. 6) za
one koji vole (mnoge) lijepe stvari, a ne i ljepotu samu. Termin
philodoxia
sročio je Petrić sigurno s asocijacijom na to Platonovo
mjesto u
Državi
, ali nedvojbeno i s asocijacijom na Aristotelovo
određenje dijalektike kao raspravljanja na
temelju općeprihvaćenih
mnijenja
(
ἐξ ἐνδόξων
).
Aristotel pak pod bićem, drži Petrić, podrazumijeva tjelesnu
supstanciju i ostalih devet kategorija. Petrić potom upućuje na
to da taj Aristotelov pojam bića odgovara Platonovu (Parmeni-
dovu, pitagorovskom) pojmu stvorenog. Aristotelovo opće koje
je skupljeno i izdvojeno (apstrahirano) iz pojedinačnog, nipošto
nije ekvivalentno Platonovoj ideji, istinskom biću. Opće sabrano
iz pojedinačnog nosi sve karakteristike onog pojedinačnog, pod-
ložnost nastajanju, tj. ne-nužnost, ne-istost. Stoga to opće sabrano
iz pojedinačnog ne može biti predmet (po Platonovu i, dakako,
Petrićevu shvaćanju) znanosti, nego samo mnijenja. Kako je za
