Uvod
XXI
strane zaključivati na temelju
(tuđih) mnijenja
nije suprotno, nego
zaista, s minimalnom interpretacijom, vrlo blisko
zaključivanju na
temelju vjerojatnih mišljenja (premisa)
; s druge strane upozorava
Petrić time na jednu u Aristotela uobičajenu metodu da prije
razmatranja o stvari samoj, razmotri opravdanost i smislenost
tuđih (filozofskih) stavova o tome. Taj se Aristotelov običaj vrlo
često naziva
Aristotelovom poviješću filozofije
. Toj
Aristotelovoj
povijesti filozofije
dugujemo fragmente mnogih predsokratovaca
koji bi nam bez nje ostali nepoznati. No, ta ista povijest filozofije
prezentira nam predsokratovce onako, kako je to Aristotel želio,
kako je to njemu za njegov filozofski problem trebalo. Petrić je
vrlo nesklon toj
Aristotelovoj povijesti filozofije
i na više se mjesta
izjašnjava u korist doksografije, tj. pukog nabrajanja učenja, a
protiv
Aristotelove (kritičke) povijesti filozofije.
No u tome je Petrić
u zabludi. Čak ako i ima pravo u tome da Aristotel pristrano
interpretira prethodnike, a da doksografi donose točnije verzije
fragmenata,
Aristotelova povijest filozofije
ima tu prednost pred
doksografijom da ju je pisao filozof s razumijevanjem problema
o kojemu je riječ. Pa da je i izložio svoju interpretaciju u skladu
sa svojim viđenjem problema, svojom koncepcijom, i tada (ili up-
ravo zbog toga) ta nam je verzija, jer svjedoči o razvoju filozof-
ske misli i utjecaju ili poticajima koje su predsokratovci imali na
Aristotela, filozofski zanimljivija nego ona doksografska, objek-
tivna, tj. ona koja ne dopire do filozofskog smisla i imanentnog
razvoja filozofske misli.
Petrić se, međutim, uvijek radije priklanja doksografskom
izlaganju, nego Aristotelovom. Tu metodu:
raspravljati na teme-
lju prihvaćenih mnijenja
, tako da se nadvlada protivnik, ili barem
tako da onaj koji (protiv nekoga) raspravlja, ne bude nadvladan,
drži Petrić odgovornom za bijedni položaj filozofije u redovnič-
kim, pa i talijanskim školama.
Unatoč toj poraznoj kritici Aristotelove i peripatetičke meto-
de raspravljanja inzistira Petrić na tome da je i Platon poznavao
i prakticirao sve navedene metode. Ono što tu razlikuje Platona
i platoničare od Aristotela i aristotelizma jest
svrha
radi koje se
poduzimaju te metode.
Platon je te metode poučavao i primjenjivao u svrhu
čišćenja
duše
od neistinitih mnijenja. Po Platonu dijalektiku primjenjuje
