Uvod
XXVIII
pripadaju korpusu prirodnih znanosti. Eventualno su važna za
specijaliste koji se striktno bave Platonovim korpusom.
Ipak se tu Petrić dotiče jednog i danas filozofski relevantnog
pitanja u vezi s Platonom koje je važno za razumijevanje Platono-
va nepisanog učenja. Petrić zauzima jedno malo neočekivano sta-
jalište. Riječ je o Aristotelovu izvještaju da je Platon postavio kao
počela prirode
veliko
i
malo
kao materiju, a
Jedno
kao supstanciju.
Petrić izlaže Aristotelovo tumačenje i potom decidirano tvrdi da
toga u Platonovim knjigama nigdje nema. Kako je gotovo cijeli
Platonov korpus sačuvan s velikom se sigurnošću može tvrditi
da o tome Platon nigdje nije pisao. Petrić, međutim, spominje i to
da Aristotel navodi postojanje Platonovih
nepisanih učenja
koje je
izlagao samo u krugu bliskih učenika, a nije ih objavljivao. Oni
koji danas zastupaju tezu da je Platon imao neko
nepisano uče-
nje
ponajviše se oslanjaju na to Aristotelovo izvješće o
velikom
i
malom
koje im je krunski svjedok za tezu
o nepisanom Platono-
vu učenju
. Petrićev je stav, međutim, drugačiji. On je, doduše,
pristaša teze da je Platon
imao
tajno učenje koje je izlagao samo
u uskom krugu, no nipošto ne prihvaća Aristotelovo izvješće o
velikom
i
malom
. Petrićev stav je sljedeći: U Platonovu korpusu
nema nikakvih tragova o učenju o
velikom
i
malom
, niti naznaka
da je nešto takvo postojalo u Platonovim tekstovima koji su do
nas došli u krnjem obliku. Da je Platon htio nešto o tome reći,
on bi to i napisao. S druge strane, moguće je da je Platon nešto o
tome poučavao u tajnosti. Ako je tome tako onda je, drži Petrić,
Platon to poučavao u vidu
zagonetke
(kao i pitagorovci), a Aristo-
tel je trebao otkriti smisao te zagonetke. To Aristotel, međutim,
nije učinio, nego je napadao učenje o velikom i malom kao da se
ne radi o tajnom i zagonetnom smislu.
Veliki dio teksta te šeste knjige, kako je spomenuto, više
može zanimati povjesničare znanosti, nego filozofe, no pri kraju
šeste knjige dodaje Petrić zanimljivu opasku o mitu kojim se Pla-
ton ponekad u izlaganju služio. Petrić razlikuje dvije vrste Plato-
novih mitova, jednu gdje uz mit slijedi još i
logos,
obrazloženje,
i drugu u kojoj su mit i obrazloženje dani istodobno. Na kraju
navodi Petrić Olimpiodorovo tumačenje po kojem Platon, kad
hoće utjecati na razum, rabi razloge, kad hoće utjecati na mnije-
