Uvod
XXIX
nje, rabi istinite primjere, a kad hoće djelovati na maštu – uobra-
zilju, rabi mit.
U sedmoj, posljednoj knjizi bavi se Petrić Aristotelovom kri-
tikom Platonove praktičke filozofije. U taj sklop ulaze pitanja o
ustrojstvu države, o vrstama država, o vrlinama i konačno pi-
tanje odnosa ideje dobra i vrline te vrline i znanja. Tri su pita-
nja posebno zanimljiva. Prvo je pitanje zajedništva imetka, žena
i djece za što se Platon zalaže, a Aristotel to kritizira.
Peripate-
tičke rasprave
objavljene su (u četiri sveska) 1581. a 1553. godine
objavio je Petrić raspravu
Sretan grad
u kojem razmatra o tome
kako treba izgledati, gdje se nalaziti, od čega se sastojati itd. grad
koji treba biti sretan. U tom spisu priklanja se Petrić privatnom
vlasništvu i svakako ne odobrava zajedništvo žena i djece. Na
temelju takvih shvaćanja proizlaze teze da
Sretan grad
nije rene-
sansna utopija koja ide za radikalnom društvenom promjenom,
nego Aristotelovski utemeljeno i motivirano uljepšavanje, dotje-
rivanje postojećih oblika grada, tj. društvenih uređenja. U ovoj
sedmoj knjizi izričito se Petrić, a protiv Aristotela, priklanja Pla-
tonovu zajedništvu žena i djece, upućuje na svrsishodnost toga
da svi za isto govore:
moje
i
ne-moje
. U tom smislu sedma knjiga
trećeg sveska
Peripatetičkih rasprava
mnogo je više »utopistička«,
nego
Sretan grad
, a svjedoči i o pomaku Petrićeva shvaćanja od
Aristotelova racionalnog ustrojstva grada do Platonove idealne
koncepcije. Ta koncepcija povezana je i s nekim oblikom ‘femi-
nizma’, jer Petrić izričito ističe jednakost vrlina muškaraca i žena,
premda mimo te jednakosti akceptira i svojevrsnu pomoćničku
ulogu žene u državi.
Nakon rasprave o ulozi i vrlini žene te zajedništvu dobara,
žena i djece slijedi analiza niza Aristotelovih primjedbi o vrsta-
ma državnih uređenja, što ih određuje, kako nastaju, kako se mi-
jenjaju kao i o ulozi pojedinih staleža.
Na kraju knjige naznačene su još dvije važne teme. Prvo je
pitanje
vrline
i
Dobra
. U okviru rasprave o vrlini, tj. djelovanju u
skladu s vrlinom (i o postizanju sreće) Aristotel je istaknuo da pi-
tanje o Dobru, o ideji dobra ne može biti relevantno za određenje
toga što je to vrlina i kako se njome postiže sreća. Iz Aristotelova
kuta gledanja to je nužno različito, jer je ideja dobra ono vječno
