Uvod
XX
Petrić počinje raspravljanje od pojma
dijanoja
– koji ne prevo-
di na latinski, nego transliterira.
Dijanoja
je temeljna za razu-
mijevanje pojma dijalektike. Petrić je definira s Platonom kao
razgovor duše sa samom sobom
. Djelatnost dijanoje je
διανοεῖσθαι
,
misliti, u smislu imati svijest o nečemu ili spoznaju o nečemu.
Di-
janoja
, svijest o nečemu ili spoznaja nečega je
razgovor
, tj. odvija
se u obliku postavljanja pitanja i odgovaranja na ta pitanja. Ako
se vodi u duši, taj je razgovor bez glasa, ali on se može odvijati i
na glas između više sugovornika, tada je djelatnost
raspravljanje
,
διαλέγεσθαι
. Vještina tog razgovora, raspravljanja, vođenja di-
jaloga, zove se
dijalektika
. Ovako određena dijalektika nije svaka-
ko formalna logika, nego je svojevrsni opis spoznaje, odnosno
spoznajnog procesa. Do spoznaje, mišljenja predmeta dolazimo
postavljajući pitanja o predmetu i odgovarajući na ta pitanja, bez
obzira na to da li se to pitanje-odgovaranje odvija u pojedinačnoj
duši (čovjeku) ili između više onih koji pitaju i odgovaraju. U
tom određenju pojma
dijanoja
i pojma dijalektike
nema razlike
,
tvrdi Petrić, između Platona i Aristotela.
Razlike počinju kada se postavi pitanje o
koristi
dijalektike,
odnosno o tome čemu ona služi ili što se njome spoznaje. Korist
dijalektike izlaže Aristotel, po Petriću, na sljedeći način: dijalek-
tika je korisna 1) da bi se moglo obrazlagati o svakom predme-
tu; potom 2) za dijaloško prepiranje da se nabroje tuđa mišljenja
tako da se sporenje vodi o tuđim mišljenjima, a ne o vlastitim;
u okviru tih tuđih stavova utvrdit će se za jedno da je dobro, a
za drugo da nije dobro. 3) Treća je korist u formulaciji dvojbi
za
(pro)
i
protiv
(
contra)
neke teze. Formuliranjem dvojbi lakše će se
odrediti što je istina.
Druga i treća korist dijalektike, kako ju je Aristotel formu-
lirao, veliko je zlo, tvrdi Petrić, koje vlada u redovničkim, pa i
talijanskim školama. Oni koji na taj način rabe dijalektiku misle
da su filozofi, ali to je sasvim suprotno istini.
Druga korist dijalektike kako je Aristotel izlaže, obično
se tumači kao zaključivanje
na temelju vjerojatnih premisa
(
ἐξ
ἐνδόξων
), no Petrić to tumači kao: zaključivanje
na temelju onoga
što se općenito smatra,
na temelju
tuđih shvaćanja, mnijenja
. Čini se
da tu Petrić dobro naslućuje i da nije daleko od istine. S jedne
