Uvod
XV
odnosno razmatranju Aristotelove kritike predsokratovaca i Pla-
tona. Aristotelova je kritika, drži Petrić, neopravdana, netočna i
prije svega zlonamjerna i zato se on smatra pozvanim da bude
njihov branitelj.
Analizu Aristotelove kritike prethodnika razdijelio je Petrić
u osam knjiga. Od toga su tri knjige posvećene obrani predso-
kratovaca, teologa, fiziologa i Pitagori, a četiri Platonu. Obrana
Platona tematski se dijeli na obranu platoničke dijalektike, Pla-
tonovih ideja, fiziologije i praktičke filozofije. Treba napomenuti
da termin fiziologija i fiziolozi rabi Petrić kao i Aristotel za istra-
živanje filozofije prirode.
Prva knjiga trećeg sveska posvećena je obrani Ksenofana, Ze-
nona, Parmenida i Melisa, ali osim konkretnih pobijanja Aristo-
telove kritike sadrži i opće izlaganje o nastanku filozofije i izla-
ganje o običaju enigmatičkog izražavanja u filozofiji. U Petrićevu
shvaćanju porijekla filozofije i potrebe za tajnovitošću u filozofiji,
temelji se njegova obrana
napadnutih,
tj. predsokratovaca i Plato-
na, kao i kritika
napadača
, tj. Aristotela.
Kao općeprihvaćeno shvaćanje izlaže Petrić tezu da je Noa
sa svim vrstama živih bića iz Arke iznio i filozofiju. Sporno je,
međutim, slaže li se Petrić s mišljenjem da je Zoroastrova i egi-
patska filozofija starija od grčke jer on navodi da su prvi filozofi
bili grčki filozofi Prometej i Atlant. Ono što je u toj tezi filozofski
bitno jest novoplatoničko nerazlikovanje između onog mitskog
i onog povijesnog i filozofskog; Prometej i Atlant su, naime, mi-
tološke, a ne povijesne osobe. To nerazlikovanje utemeljeno je u
shvaćanju da je filozofski govor izvorno enigmatičan; na temelju
te izvorne enigmatičnosti može on u sebe asimilirati i sve mitsko
mišljenje. Enigmatičnost, nedoslovnost, tajnovitost proizašla je,
tumači Petrić, iz potrebe da se filozofija zadrži u uskom krugu
svećenika i posvećenih, da se ne proširi u narodu. Zašto je pak
nužno ograničiti filozofiju na uski krug – o tome Petrić u ovom
svesku u trećoj knjizi o Aristotelovim prigovorima Pitagori kaže:
da ne bi postali jasni nekom čovjeku iz puka koji polako shvaća i
zlom. Zašto je pak potrebno onome koji polako shvaća još dodat-
no otežavati shvaćanje nije posve jasno. Još manje nam je jasno
zašto bi čovjek koji polako shvaća bio ujedno i zao. Čini se da je
