Uvod
XXVI
Peta knjiga trećeg sveska posvećena je pobijanju Aristotelo-
ve kritike Platonovih ideja. U njoj se mogu razlikovati tri veće
cjeline. U prvoj dokazuje Petrić, protiv Aristotelove tvrdnje da
je Platon otkrio, izmislio ideje, da su ideje prihvaćali i Pitagora
i Timej Lokranin i Orfej, Hermes Trismegistus i Kaldejci. Učenje
o idejama je, dakle, vrlo staro i nije ga otkrio Platon. Taj prvi dio
možemo zvati povijesnofilozofskim, odnosno doksografskim.
Drugi je dio nacrt ontologije. Petrić polazi od Aristotelove
kritike ideja da one ne mogu biti niti uzrok kretanja, niti bitka,
nego da mimo ideja mora postojati pokretač. S tim se Petrić na-
čelno slaže. Međutim, učenje o idejama kompatibilno je s uče-
njem o pokretaču (i pokretačima), čak ga i pretpostavlja. Zajed-
ničko je učenje svih onih koji su tvrdili da postoje ideje, da postoji
jedan vrhovni bog kojeg su imenovali različitim imenima (Jedno,
Dobro, Počelo, Bog, Otac). Ontologija ideja uključuje pokretača,
odnosno pretpostavlja teologiju. Od prvog Boga proizlazi prvo
biće, prvi život, prvi um (ujedinjeno), riječ, um, arhetip i inteli-
gibilni svijet. O njima ovisi duša sveukupnosti. U svima njima
nalaze se ideje, ili kao
iynges
u umu, ili kao
inteligibilne forme
u
pojmovima oca, ili kao
razlozi
u duši, kao
sjemenje
, u prirodi, kao
forme
, u materiji. Bit Petrićeva argumenta protiv Aristotelove
objekcije da je uz ideje, da bi se mogao odrediti nastanak bića,
potreban i pokretač, tj. da same ideje ne mogu biti uzrok bitka i
kretanja sastoji se u sljedećem: Petrić postavlja uz ideje metafi-
zičke i fizičke pokretače, a princip uzrokovanja bića uspoređuje s
Aristotelovim tumačenjem kako kuća nastaje prema arhitektovoj
zamisli (formi) kuće i kako se uspostavlja zdravlje prema pojmu
koji o zdravlju ima liječnik. Drugim riječima: Petrić koncipira na-
čin na koji su ideje uzroci bitka i nastajanja prema Aristotelovu
shvaćanju nastanka artefakata (kuća) i njegovu modelu vještine
liječenja (korisne znanosti) koja praktičkim intervencijama uspo-
stavlja narušenu ravnotežu u tijelu, a prema pojmu ravnoteže
kakva bi trebala biti.
Koncipirajući platonički ontološki poredak stvaranja prema
aristotelovskom modelu stvaranja artefakata i prema paradigmi
korisnih znanosti
koje su usmjerene na djelovanja dolazi Petrić do
zaključka da i sam Aristotel prihvaća dušu svijeta. Ta Petrićeva
