Petrićeva prosudba Aristotelove prirodne filozofije
LXXXI
uzima drugo i opet drugo, a to što se uzima uvijek je konačno, ali
uvijek drugo i opet drugo.«
151
Petrićev je stav određen samim time
što on ne razmatra ili ne uzima u obzir potencijalnu beskonačninu,
ni kako ju je Aristotel definirao ni bilo kako drugačije. Primjera
radi, promotrimo kakav je stav Petrić zauzeo prema drugoj tvrd-
nji, koja je svojevrsna operativna definicija crte kao neprekidnine
još od Aristotelove
Fizike
. Cresanin će odmah reći da je, od četiriju
izdvojenih tvrdnja, druga »najprijepornija« (
maxime controversa
).
Zašto? Evo Petrićeva obrazloženja: »Drugu tvrdnju i prihvaćamo
i niječemo. [… .] Prihvaćamo, naime, da se beskonačna crta, koja
se, oslobođena točaka, približava beskonačju, može dijeliti u bes-
konačnost. [… .] Ali za crtu, koja je omeđena točkama i konačna
(kako su to stari shvaćali i naučavali), to potpuno niječemo.«
152
Petrićev je zaključak posve u skladu s njegovimveć formulira-
nim ‘postulatom o djeljivosti’. Ali tu nije riječ o tomu, koliko god
je Petriću taj postulat ovdje dobrodošao. Petrić dobro zna da su
stari (čitaj: Aristotel) izrekli tu tvrdnju za konačnu crtu, omeđenu
točkama. Tvrdnja je jaka upravo zato jer se u konačnoj kvantiteti
očituje potencijalna beskonačnost. Začudo, Petrićev zaključak sa-
država i jezgrovit opis kako on razumijeva beskonačnu crtu: crta
se, oslobođena svojih granica, »približava beskonačju«. Petrić,
koji je na toliko mjesta istaknuo da ono što je beskonačno poima
aktualno, ovdje prvi i jedini put koristi izričaj koji je prikladan za
opis potencijalno beskonačnoga postupka. Sigurno, on nije želio
ustuknuti pred problemom. I zato je najavio da tu tvrdnju, »jer
je rodila velike besmislice i jer je izazvala rat velikih vojski umo-
va, moramo i mi s najvećom pomnjom promotriti.«
153
I izravno
upućuje na autora: »Aristotel, koji je čini se najviše od starih odo-
bravao ovu sentenciju.«
154
I jasno otkriva izvore: »kako ondje <u
Fizici
>, tako i u posebnoj knjizi posvećenoj tom predmetu, koju je
naslovio
De insecabilibus lineis
(
O nerasjecivim crtama
).«
155
151
ARIST. Ph. 206a.27–29.
152
Patricius,
Pancosmia
, f. 66.4.
153
Patricius,
Pancosmia
, f. 66.4.
154
Patricius,
Pancosmia
, f. 66.4.
155
Patricius,
Pancosmia
, f. 66.4.
