Petrićeva prosudba Aristotelove prirodne filozofije
LXXIII
prema Aristotelu, ono što je vječno, ono što je uvijek, nužno mora
biti – kontinuirano, Petrić se sada morao suočiti s Aristotelovim
razumijevanjem kontinuiranoga u trećoj knjizi
Fizike
. Usporedio
je dvije različite Aristotelove odredbe. Prva je u dvjema inačicama
opisala narav kontinuiranoga: »Kažem da je kontinuirano kad isto
i jedno bivaju krajnosti jednog i drugog, kojima se dodiruju i kako
ime znači: drže skupa.«
119
(
Dico autem continuum esse, quando idem
et unum fiunt utriusque extrema, quibus continguntur, et ut nomen
significat continentur
.) i »Kontinuirano je ono čije su krajnosti jed-
no.«
120
(
Continua quidem quorum extrema unum
.) Tom se definicijom
Aristotel poslužio da bi na početku šeste knjige
Fizike
dokazao da
kontinuiranost povlači djeljivost u beskonačnost, a tek potom išao
dokazivati: kretanje, staza kretanja i vrijeme jesu kontinuirani.
Druga je Aristotelova definicija odgovarala na pitanje: Što zna-
či kretati se kontinuirano? »Kontinuirano se pak kreće ono što ne
propušta ništa ili vrlo malo od stvari, a ne od vremena.« (
Continue
vero movetur, quod nihil aut pauxillum intermittit rei, non temporis
.)
121
To je definicija koja zahtijeva isti ustroj kretanja i vremena, ali do-
pušta da se ustroj kretanja i onoga, u odnosu na što se kretanje do-
gađa, razlikuju: moguće je da se »propusti vrlo malo od stvari«. To
je definicija kontinuiranoga kretanja koja, primjerice, dopušta neki
prekid na stazi kretanja ako je riječ o kretanju duž neke staze.
Stoga je Petrić upozorio: »Ili je netočna definicija kontinura-
nog kretanja ili ona druga <što je kontinuirano>.«
122
Jer, ne samo
da se dokazi u šestoj knjizi
Fizike
oslanjaju na definiciju kontinuira-
noga (
continuum esse
), nego se ne mogu izvesti s pomoću definicije
kontinuiranoga kretanja (
continue movetur
). Je li Petrić, primjerice,
znao za komentar Tome Akvinskoga? A on je
continue movetur
raz-
jasnio dosjetivši se primjera: ako se na cesti postave kamenovi koji
119
Patricius,
Discussionum Peripateticarum tomus quartus
, liber I–V, str.
293.16–18. ARIST. Ph. 227a.11–12.
120
Patricius,
Discussionum Peripateticarum tomus quartus
, liber I–V, str.
293.18–19. ARIST. Ph. 231a.22.
121
Patricius,
Discussionum Peripateticarum tomus quartus
, liber I–V, str.
295.15–16. ARIST. Ph. 226b.27–29.
122
Patricius,
Discussionum Peripateticarum tomus quartus
, liber I–V, str.
297.5–7.
