Petrićeva prosudba Aristotelove prirodne filozofije
LXXX
Da bi ojačao svoj zaključak da je prijepor o starini diskretne i
kontinuirane kvantitete izlišan, Petrić je pristao uz pitagorovce i
njihovu korespondenciju između geometrije i aritmetike:
2
↔
crta, 3
↔
površina, 4
↔
tijelo.
Izrijekom: »Priroda nije dopustila da neprekidnina napredu-
je niti preko četvero brojeva (koji čine deset, zadnji od brojeva)
niti preko tijela.«
147
Čuvajući korespondenciju između broja i
geometrijske tvorevine na način pitagorovaca, Petrić još jednom
nastupa protiv Aristotela, ovaj put protiv razdvajanja aritmetike
i geometrije, kako ga je Aristotel uveo, razradio i protumačio u
trećoj knjizi svoje
Fizike
: »da za broj postoji granica prema najma-
njem, a napredovanjem naviše uvijek se može premašiti svaka
množina; naprotiv, za veličine vrijedi suprotno: napredovanjem
prema najmanjem može se premašiti svaka veličina, a napredo-
vanjem naviše ne biva beskonačna veličina.«
148
Nakon toga je Petrić za temu odabrao odnos beskonačnoga
prostora prema matematičkim tvorevinama u njemu. Sve geome-
trijske kvantitete i brojevi leže u beskonačnom prostoru. Budući
da je prostor aktualno beskonačan, nužno je, zaključuje Petrić, i da
sve što u njemu leži bude aktualno beskonačno.
149
Taj je zaključak,
premda lako osporiv, Petrić sročio tako da bi mu poslužio za obra-
čun s Aristotelom. Opet Petrić o svom oponentu govori u množini,
opet Petrić spominje stare (
veteres
) koji da su izrekli četiri tvrdnje:
1. U veličini točaka ima beskonačno.
2. Crta se može dijeliti u beskonačnost.
3. Crta se može protegnuti u beskonačnost.
4. Broj se može povećavati u beskonačnost.
150
U svim četirima tvrdnjama očituje se potencijalna beskonač-
nina, beskonačnina koju je Aristotel genijalno definirao u trećoj
knjizi svoje
Fizike
: »Općenito, beskonačnina postoji, jer se uvijek
147
Patricius,
Pancosmia
, f. 66.3.
148
ARIST. Ph. 207b.1–5.
149
Patricius,
Pancosmia
, f. 66.4.
150
Patricius,
Pancosmia
, f. 66.4.
