Petrićeva prosudba Aristotelove prirodne filozofije
LXXVIII
beskonačan, konačan onim dijelom kojim dotiče vanjsko površje
svijeta, a u suprotnom smjeru beskonačan.
138
U sljedećem je koraku Cresanin o tom beskonačnom prosto-
ru izvan svijeta zapitao: s kojom je beskonačnošću beskonačan
– potencijalnom ili aktualnom (
infinitate potentialine an actuali
)?
139
Odgovorio je ovako: »Ako bi se reklo potencijalnom, nužno bi
slijedilo da je sada konačan, a poslije će postati beskonačnim, i
to još potencijalno. A ako je to besmisleno reći, zaključit ćemo da
je taj prostor aktualno beskonačan.«
140
Da će Petrić tvrditi da je
prostor izvan svijeta aktualno beskonačan, to se i moglo očeki-
vati nakon njegovih stavova protiv potencijalne beskonačnosti u
Discussiones peripateticae
. Ali način kako je prikazao potencijalnu
beskonačnost 1591. godine otkriva da ni tada nije htio razma-
trati potencijalno beskonačni postupak dodavanja ili uvećavanja
kako ga je uveo i podrobno razjasnio Aristotel u
Fizici
.
Tek nakon uvida u temeljna svojstva prostora započeo je Pe-
trić s razmatranjem u kojem je zaključio da je prostor prvo počelo
njegove prirodne filozofije.
2.6. Prvi prigovori protiv neprekidnine u
Nova de universis philosophia
U knjizi »De spacio mathematico«, kako ju je 1591. godine
otisnuo u svojoj
Pancosmiji
, oblikovao je Petrić nekoliko prigo-
vora protiv Aristotelova pojma neprekidnine, protiv beskonač-
ne djeljivosti konačne kvantitete, u konačnici protiv potencijalne
beskonačnosti.
Prvi je prigovor Aristotelovu nauku o neprekidnini Petrić
uputio na početku knjige »De spacio mathematico«, kad je istra-
živao opreke (
contraria
) između najvećega i najmanjega (
maxi-
mum et minimum
). Nakon što je i u
Peripatetičkim raspravama
i u
knjizi »De spacio physico« toliko toga izrekao o konačnom i be-
skonačnom, bio je uvjeren: »Ako u stvarima postoji najveće, po-
138
Patricius,
Pancosmia
, f. 64.1.
139
Patricius,
Pancosmia
, f. 64.2
140
Patricius,
Pancosmia
, f. 64.2.
