Petrićeva prosudba Aristotelove prirodne filozofije
LXXXVII
kako ju je uveo Aristotel. Aristotel potencijalnu beskonačninu i
definira s pomoću beskonačnog niza konačnih veličina – »kao
dan ili kao natjecanje«
183
, svaki put konačan dan, ali i uvijek i
opet različit dan. Aristotel doista u svakom koraku promatra ko-
načne veličine, ali i zahtijeva: posljednjega koraka nema! Gdje
Aristotel promatra potencijalno beskonačno dijeljenje crte, ondje
bi Petrić htio ustanoviti da je ta dioba aktualna.
2.9. Ponovno protiv kontinuiranosti vremena
Tijekom raspre s Aristotelom oko neprekidnine u »De spacio
mathematico.« Petrić je samo jednom spomenuo vrijeme: »U ovoj
stvari vrijeme ne igra nikakvu ulogu. Niti se uzajamno mjere, niti
su istoga roda, niti je ispravno uspoređivati vrijeme s veličinom,
što smo dokazali u
Discussiones peripateticae
.«
184
Uputio je, dakle,
na svoj raniji sraz s Aristotelom o obilježjima vremena, a on se
zbio na stranicama četvrte knjige četvrtoga sveska, posebno u
njezinu odjeljku »De temporis infinitate«.
Petrić je pritom ciljao na ovaj svoj zaključak: »Stoga je ne-
točno da se vrijeme može uvijek dijeliti, beskonačno dijeliti. Ne-
točno je također da je vrijeme kontinuirano. Treće je netočno da
je vrijeme takvo kvantitativno, i točnije je učinjen predikament
vremena, različit od kvantitete.«
185
U odjeljku »De temporis infinitate« proučio je Cresanin vri-
jeme s obzirom na četiri obilježja: beskonačnost, slijed, kontinu-
iranost i vječnost (
infinitas, successio, continuatio
ili
continuitas,
aeternitas
). Ondje je osporio neprekinutost vremena i kretanja,
kako ih je Aristotel obrazložio u
Fizici
i
Metafizici
. Time je izri-
jekom pokušao osporiti zamašite Aristotelove rezultate u šestoj
knjizi
Fizike
. Naime, Aristotel je ondje dokazao upravo suprotno:
vrijeme, kretanje i staza kretanja istovrsni su; sve troje su konti-
nuirani.
183
Usp. npr. ARIST. Ph. 206a.21–25.
184
Patricius,
Pancosmia
, f. 67.2.
185
Usp. ovdje:
Discussionum Peripateticarum tomus quartus
, liber I–V,
str. 237.26–29.
