Petrićeva prosudba Aristotelove prirodne filozofije
XCIII
Nastupio je za aktualnu, a protiv potencijalne beskonačnosti
u matematici i prirodi.
Založio se da se matematika i prirodna filozofija potpuno od-
voje – jer nije moguće iz matematičkih počela izvoditi zaključke
o prirodnim stvarima.
Prvi je put zaključio da postoje najveća i najmanja prirodna
veličina.
Usprotivio se Aristotelovu stavu da kretanju po kružnici pri-
pada povlašteno mjesto među svim kretanjima.
Prigovorio je Aristotelu da je sfernu vatru kao peti, nedodirlji-
vi i nevidljivi element jednostavno izmislio. Taj Petrićev stav mož-
da najbolje očituje kako je razmišljao o osjetu, opažaju i pokusu.
Prvi je put uključio nebo u svoje naučavanje o elementima
– radi svjetlosti i topline.
Izostavio je vatru s popisa sublunarnih elemenata koji sudje-
luju u transmutaciji.
Osporio je cijeli Aristotelov nauk o postojanju prirodnih mje-
sta za elemente i o prirodnoj težnji elemenata prema tim mjesti-
ma. Zakone mehanike trebalo je, dakle, potražiti izvan Aristote-
love filozofije prirode.
Nastajanje je opisao kao prekid, protivno aristotelovcima ko-
ji ga opisuju s pomoću kontinuiranoga procesa.
Prvi je put raspravljao o odnosu jedinke i vrste, što ga, uz
ostale tematski srodne uvide, promiče u kasnorenesansnoga fi-
lozofa biologije.
U opreci spram Platona i Aristotela, tvrdio je da u nebu nema
povlaštenih smjerova.
U četvrtom svesku
Peripatetičkih rasprava
Petrić je izradio prvi
nacrt svoje prirodne filozofije, učinivši prvi korak prema vlasti-
tom filozofskom sustavu. Ali je već pri tom prvom koraku bilo
jasno da će u njegovu filozofskom sustavu prirodnoj filozofiji
pripasti odlikovano mjesto. Kao što joj je, po Petrićevu mišljenju,
već pripao u Aristotelovu filozofskom sustavu.*
200
* Ovaj uvod u mnogom preuzima iz mojih ranijih članaka »Petrićeva pro-
sudba Aristotelove prirodne filozofije« (1997) i »Petrićevi prigovori Aristo-
telovu pojmu neprekidnine« (2010), a nove uvide izlaže na str. LIII–LVIII,
LXV–LXXIV, LXXVII–LXXVIII.
