PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 1.
35
ovako sažeo: »Govorim o zajedničkim [svojstvima] supstancije; da
ne prihvaća na sebe ‘više’ i ‘manje’ – nije, naime, moguće ‘više’
ili ‘manje’ biti čovjekom kao ni Bogom ili biljkom – te nema ništa
suprotno – jer čovjeku nije suprotan čovjek, niti Bogu Bog – niti
inim supstancijama. I svojstvo je supstancije da je po sebi, a da
ne supostoji ni s čime drugime poput sivoplavosti i plavozelen-
kastosti, što je navlastito supstancijama – očima; svaka je, naime,
supstancija sama za sebe.« Okel će također: »Navlastito je, dakle,
supstanciji da ne prihvaća ono ‘više’ i ‘manje’, nije više životinja
čovjek nego konj. Svojstveno je supstancijama i ono da su nepri-
jamčive za suprotnosti.« Predmnijevam pak da se u ovoj zadnjoj
riječi uvukla pogrješka te da se mora čitati pridjev ‘prijamčiv’; to je i
Arhita pripisao supstanciji: »Supstanciji je navlastito da ostajući ista
i brojem jedna biva prijamčiva za suprotnosti.«
19
Aristotel je pak
uporabio sve te riječi osim jedne: »Ono što postoji kao isto i brojem
jedno [184] prijamčivo je za suprotnosti.« Također je i to supstancija:
»Nije u subjektu.« Okel je prethodno naučavao: »Biće je ili u subjek-
tu ili nije u subjektu i
ne biti u subjektu
čini supstanciju.«
O kvantiteti
Aristotel je kvantitativnom odredio dvostruku formu: dis-
kretnu i kontinuiranu; kontinuirana ima pet vrsta: crta, površina,
19
ὑπάρχει ταῖς οὐσίαις […] ἀνεπίδεκτον εἶναι. Rečenica izvorno
znači da supstancije ne prihvaćaju [nisu prijamčive za] suprotnost, tj. da
ne mogu biti međusobno suprotne. Petrić mijenja smisao i tumači rečenicu
u tom smislu da su supstancije neprijamčive za suprotnosti
kao akcidenti
.
Kako mu se to ne čini točnim, predlaže da se ἀνεπίδεκτον promijeni u
ἐπίδεκτον.
5
10
15
20
